A što da vam kažem, uskoro se rastajem od dobranog broja mojih miljenica. A to znači da ću morati sve ovo prebrati po rukama i izdvojiti: oštećene, od vremena požutjele, ne baš lijepe, one za prijatelje i rodbinu, one za mene za uspomenu i one za humanu svrhu.
Pa onda već znam ono vaganje po rukama, srcu i emocijama: ovu bih, a ovu ne bih, ova je idealna za ..., onoj se frendici sviđa ova, ne želim se rastati od ove...
Već me stah tolikog posla. Ali nekako ću i to pregrmjeti.
Inače, ova kolekcija je bila za još dvadesetak, tridesetak čestitki brojnija, pa sam ove godine napravila malu čistku i sve po kratkom postupku podijelila onima koji su ih željeli ili trebali. Neke nepoželjne koje su bile estetski neuredne otišle su u smeće.
Koliko ih je točno ne znam. Neke su stare sigurnih petnaestak godina, ako ne i više.
Pošto ne namjeravam praviti bilo kakvu izložbu evo izlažem ih sada vama. Nu mene, pa ovaj blog je moja najbolja izložba.
Na jednom od prošlih blogova objavila sam mail adresu i poruku da ću za Svetog Nikolu donirati 10 čestitki prvima koji se jave. Nitko se nije javio. Ili niste vidjeli, ili me ne čitate, ili vam se na da zbog jedne čestitke otkriti svoju adresu, svoj identitet.
Sve razumijem. Čitanje blogova ponekad posatane naporno, ako se blogopisac raspištolji. A anonimnost je svetost blogosfere.
A sad fotke. Žurila sam i fotografski aparat mi nije neki najbolji, pa oprostite na nesavršenim fotkama.