
U vrijeme moga djetinjstva
svaka kuća imala je kar
svoga konja i suveznika,
i to je bio uhodani
konjski par.
Orali su zajedno
škabrnje, doce i njive,
odlazili na sajam u Drniš
ponosni na konje,
kao dvije vile.
Redinje u ruci imao je ćaća
crvena kapa na ponosnoj glavi,
škurija u ruci veselo pucketa
to su prominjci,
da se ne zaboravi.
Orma na konjima
zglancana ko nova,
na komoću praporci
veselo zvekeću,
na karu uz ćaću
suveznik sjedi,
ojkaju uz žmulj
svoje lozovače,
oni su važni
oni se meću.
Uz blagi kas
svojih konjića,
obadva rumena
od bure i vina,
još samo ova slika svjedoči
kakva je bila
nekada Promina.
A danas nema
ni kara, ni konja,
ni suveznika ni ćaće,
praporke zamjenila
truba automobila,
isčezla je sveta
prominska idila.
Post je objavljen 28.11.2014. u 11:07 sati.