(09 Vll 2009)
Dugo sam mislio
da je neko nastradao
u mrtvoj tački moga vidnog polja
i pitao se ko bi to mogao biti
nadajući se
da to možda nisam bio baš ja sam
onda
kada sam slepo verovao u željeno i sanjano
u paralaksi svoje nedavne stvarnosti.
A tada si mi ti šapnula, anđele
da je to skrovište
u kome postojiš za mene
kao kontrapost svoga
i moga trajanja
pa iako te ne mogu ugledati
ipak ćűtim i osetim ti prisustvo
jer odatle štitiš moj pogled
ranjivo rastegnut po širokim vidicima
tanak kao krilo vilin-konjica
dok putuje po svetu autostopom
tražeći brižljivo mesto gde bih mogao
od mlinskih kamenova u sebi
ozidati zamak u pesku za tebe.
Iako ova magija povezanosti
ne pomera stvari
već njihove senke
i eha
ona ne propušta ni plimu na peščane plaže
nego samo šuštave prste pene
kojima vali prevrću sitno kamenje
i zato smo sigurni u tami
naše peščane ložnice
u kojoj si preda mnom
sretna i sasvim otkrivena
a ja te prepoznajem i u mraku
prvim zagrljajem
jer je tvoj struk crna zvezda
što beskrajem upija u sebe
moje ruke
(za A.)
Post je objavljen 27.11.2014. u 22:42 sati.