Marketing
Ronim li ronim
Tako se nekako rastužim sama nad sobom kad moram plaćati račune. Do nedavno mi je to netko drugi rješavao. Tek sad shvaćam koliko sam bila pošteđena krute stvarnosti od same pomisli na koliko strana cure novci koje sve krvavije zarađujem.
Vi se mladi ne sjećate serije Šogun ili neke slične, možda nešto o trijadama, ali znam da je bila neka tema iz Japana ( možda Kina, ionako je sve privid ). U nekoj od epizoda jedna starija prostitutka kaže: Ovaj mi se posao više ne isplati. Više trošim na izgled, održavanje tijela i lica nego zaradim na tom tijelu.
Stvar je kod mene kompleksnija.( Iako ima elemenata iz gornjeg primjera). Uvijek sam nekako htjela biti što bolja. Onako misliti liječnički. Oduvijek sam radila privatno. U Njemačkoj kao zaposlenica u privatnoj praksi, a u Hrvatskoj baš privatnik. To je krvavi posao od jutra do sutra, naravno ako ga radiš kako Bog zapovijeda. Ispravno, iskreno i sa svim snagama, a ne preko neke ... U početku , a početak je Jugoslavija bila je to borba do iscrpljenosti fizičke i psihičke (kao da nije i sada).
Prvu ordinaciju imala sam u stanu. Telefon je bio jedan za ordinaciju i privatno. Zvonio je neprekidno. U svakom trenu. Preko odmora, praznika, blagdana, subotom i nedjeljom. Nije bilo mira za vrijeme ručka, pa ni tamo gdje i car ide pješke. Tata i barba su rješavali knjigovodstvo. Tata je bio priučeni , a barba čak, neko vrijeme, na čelu knjigovođa u gradu.
Kad bi se knjigovodstvo rješavalo, skoro svakodnevno, a onda i nekoliko puta godišnje zaozbiljno ja bih najradije bježala u mišju rupu.
Tata pedantan i uvijek u strahu od službenih stvari barba ( tako mi u Dalmaciju zovemo sve koji su nam nekako u rodu), a ovaj barba je bio, sad već pok., oženjen tatinom sestričnom, inače Srbin iz Beograda za drugog rata oficir jugoslavenske vojske , bio u logoru u Njemačkoj.
Imao je onaj gard vojnika - da deca ne smetaju i sve podređeno njemu.
Pila se soda voda iz onog posebnog strojčeka (nabavili ga radi njega). koliko se mogu sjetiti bile su i neke posebne patrone . vjerujem da su se tako zvale. Obavezno su se jeli ćevapi (pravila moja mama) Kuća je sličila na opsadno stanje. Deca bi iselila negdje, nitko nije lupao vratima. Vladala je tišina u ostalom djelu kuće.
Kažu mi da su moji romani autobiografski zapisi. A zašto ne? Mnogobrojna obitelj s bezbroj zgoda i nezgoda. Nikad posve faktografski, uglavnom ozračje je jer sam zaboravna.
Kako god, čitala sam da su financije i porezna prijava, sve oko toga najstresniji posao na svijetu.
Ali tko je to mogao znati. Činilo se sve lagašno. Imali smo nešto novca zarađenih u Njemačkoj. Tako je to kad si mlad i nadobudan i još u nemogućnosti da se zaposliš. Bilo je to i u ono vrijeme iako ga se, tog vremena, neki sjećaju ka da je Bog hodao po zemlji i svega je bilo, ali meni nije bilo. Rekli su: dobit ćeš posao samo ako netko od kolega umre. Da nitko ne bi umro ja sam otvorila privatno i sve dažbine plaćala, za razliku od kolega, jer malobrojni zaposleni nisu radili u fušu. Stvarno je nekima, ne jedan Bog, nego mnoštvo njih hodalo po zemlji.,
Ali, čemu jadikovke sve to nekako preživiš. Istina tlak je odmah po dolasku u Njemačku narastao i sad je do plafona. Živjeli medikamenti.
Ploviti se mora. To je jasno da ne idem dalje u obiteljsku priču. Osjećam se kao i ona prostitutka iz gornje priče ulažem sve više, ali to me košta više nego zaradim. Čuvam se da se ne prostituiram do kraja. Pokušavam sačuvati ljudski i liječnički dignitet
MORAM raditi do svoje 74-te. Uglavnom radi se o dužničkom ropstvu kojeg sam preuzela na sebe. U snazi sam iako svaki vikend ako nisam u Zagrebu bauljam kao krepalina , može i zombi. Boli kralježnica na svaki način. Gutam tablete, ležim. Odmorim se , a onda u ponedjeljak ponovo punom parom u radne pobjede.
A, život je lijep kad nisi slijep... Hvala ti Bože na djeci snahama unučadi, na hobijima, Kbf-u, prijateljicama, prijateljima, Lari, malom Pavi za kojeg nisam sigurna da ću ga uz Laru moći zadržati.
ovo je Pavo
Ne mogu naći fotografiju Lare , a imam ih mali milion. Šmrc, šmrc.
A, ona je... U što se ja to pretvaram?
Ljubiteljicu pasa i mačaka!?
A što tome neostaje?
A sve je počelo od plaćanja računa. Pokušavam... što sve ne... Zadnji pokušaji sređivanja ( aktivirala bih i onaj strojček i naučila praviti ćevape da se ponovo pojavi onaj barba) srediti, staviti u fascikle, ali moj mozak jednostavno ne kapira ... kapiš... Do povračanja.
A, raditi se mora. E sad kako me u posljednje vrijeme sve nešto vuče na istok, pa tako i u istočne metode kako svladati, ali i saznati više o ovoj bijedi od ljudskog tijela i duha pokušavam shvatiti zen.
Jako dobra knjiga: Što je, zen - od Alana Wattsa
Ako ima još toga upozorit će me Jelenko Medenko. Hvala mu.
Primam bilo kakav savjet u tom smislu. Imam razne vrste meditacija. Klasičan način... pokušavam, ali vidim slike. Razne vjere ili neke druge ugodne i neugodne prikaze, a nije mi to cilj.
Clj mi je naći se u JEDINSTVU. Približiti se vječnosti. Bojim se pri tom koliko moje zamišljanje, predožba vječnosti, odgovara onoj pravoj vječnosti . Zašto mislim da bi vječnost trebala biti blaženstvo. Lijepi osjećaji.
Ljubav i te stvari. Uživancija i guštanje. Glazba, knjige, razmišljanje, razgovori. Zaron u more.
Post je objavljen 27.11.2014. u 21:34 sati.