Željka Niković Hasan, pročitavši moj komentar na pjesme joj
objavljene na njenom profilu facebooka, a dojam koji je
opisala, povod je ovom mom, njoj posvećenom, sonetu:
"Ne znam tonem li ili letim, gospodine Roko, niti u snu se
nisam nadala, da će se netko tako nadahnuto pozabaviti
mojim stihom...Iz svog malog poetskog zaklona, za koji
sam vjerovala da jedino meni, kao takav vrijedi, šaljem
Vam zahvalnost i toplinu, koju samo srodne duše mogu
osjetiti."
STABLO ISTOSTI
A ja pak potonem onog istog trena
do dna Tvojih zjena kao kad se leti
ili kad Ti duša, što bje ozarena
toplim licem jutra, u srce mi sleti.
Odbaciv formalnost, toplinu spomene,
al' i mudrost reče: zlato pažnje dar je –
jednako za stih mi, jednako za mene;
stog Ti, vjerujući, uzvratih uzdarjem.
Lakše srcu sve dok istina ga grije
i dok zna zašto sam ovako nasađen.
Jer, tada ni zrna svijet moj ne sakrije,
osjeti li šansu da ću bit pronađen.
Oduška pregršti na obje nam strane,
čim stablo i naše počne kitit grane!
(Zadar, 21. 11. 2014.)
Post je objavljen 27.11.2014. u 17:26 sati.