Samo još je nebo naizgled isto
kao onda kada su krošnje doticale oblake
i kada si odmarajući se u svojoj uvali
pričao moru priče iz najdublje škrinje sjećanja,
kada si te iste priče dijelio sa mnom
i kada je sve bilo toplo od pjesme cvrčaka.
Samo još je nebo naizgled isto,
kao onda kada je ljeto u krošnjama bujalo,
kao onda kada smo postojali mi,
kada sam sa morem dijelila tvoje priče
i kada sam jednostavno bila sretna.
Samo još je nebo naizgled isto
i samo ono zna koliko mi nedostaješ.
Post je objavljen 26.11.2014. u 17:44 sati.