Nisam pisala gotovo mjesec dana, ali sam se u čitanju vraćala korijenima: ponovno sam, po ne znam koji puta, čitala svog omiljenog pisca pustolovnih romana, Julesa Vernea, i to jedno od njegovih najpoznatijih djela – „Put oko svijeta u 80 dana“.
Priča je vjerojatno poznata i najokorjelijim nečitateljima, ali dopustite mi da je ipak ukratko ponovim: uglađeni britanski gospodin Phileas Fogg, okladio se sa svojim kartaškim prijateljima iz kluba Reform, da će prijeći put oko svijeta u samo osamdeset dana. Danas put oko svijeta možete učiniti u manje od tri tjedna, ali sredinom, odnosno krajem devetnaestog stoljeća, ovakav pothvat bio je ravan znanstvenoj fantastici. Samo dan prije poduzimanja tog putovanja, Phileas Fogg zapošljava slugu Passepartouta, čije ga cirkuske vještine u nekoliko navrata spašavaju od sigurne propasti pothvata (ali ga i uvaljuju u par nevolja). Međutim, problem nastaje u tome što neposredno prije polaska Phileasa Fogga na putovanje, biva opljačkana Bank of England, i, s obzirom na iznenadnu narav putovanja, ne prolazi dugo vremena prije nego što javno mnijenje zaključi da je tajnoviti džentlmen opravdano sumnjiv za taj zločin. Zbog toga, vjernim pratiteljem svakog njegova koraka postaje i britanski detektiv Fix, a osim njega, na proputovanju kroz Indiju, spašavaju i upoznaju indijsku gospođu Audu, koja im nastavlja praviti društvo tijekom preostalog dijela njihova putovanja.
Kod ovog romana osobito mi se sviđaju jezik i stil – kako je sve jasno podređeno fabuli, i kako su likovi tek obrisi za avanturu koju poduzimaju. Stoga je lako zamišljati (pa i pripisivati sebi, možda) pustolovni duh koji je potreban za dugo i egzotično putovanje, oslikavati u vlastitoj glavi neobične krajolike koje bismo i mi (da smo odvažniji) mogli vidjeti i gledati ih dječjim očima punim čuđenja, ponovno u sebi oživljavajući stav da je svijet, na kraju krajeva, ipak prekrasno mjesto.
Post je objavljen 24.11.2014. u 21:19 sati.