Kada sam otkrila Dnevnik jedne ljubavi (Josipa Lisac, Karlo Metikoš, Ivica Krajač)......proučavala sam ga satima, danima, gotovo pa godinama, nosila sa sobom u glavi, pjevala nijemo i glasno (samo sama), koje je to otkriće bilo za mene: osjećajno, glazbeno, tekstualno, aranžersko....ma sve.
Otišla sam studirati, smjestila se "na neviđeno" u Ljepoticu (tako su zvali moju zgradu) sa Josipom u glavi.
U to su vrijeme kazete bile glavna fora. Imala sam kazetofon (dragocjenost).
Često sam je slušala s kazeta. Cimerice nisu imale ništa protiv, dapače.
Jednog popodneva bila sam sama u stanu i vježbala svoju omiljenu O jednoj mladosti.
Vjerovala sam kako i na mene tamo negdje čeka neki novi svijet.
Ponesena emocijom i trenutkom zdušno sam se dala u imitaciju Josipinog unjkavog specifičnog zavijajućeg glasa, potpuno isključila kazetofon i ...ponavljala do savršenstva sve glasnije i glasnije omiljenu mi pjesmu.
Izgubila sam pojam o vremenu i prostoru, zaista izgubila ...imitirajući je.
Iz sveg tog zanosa trgnuo me telefon.
Halo?
Susjeda, dajte molim vas stišajte taj radio!
Tišina.
Hoću, nema problema, oprostite, rekla sam smijući se u sebi.
Kakav kompliment!
Post je objavljen 21.11.2014. u 19:00 sati.