Nisam baš tip koji se veseli blagdanima.
Uvijek im, u konačnici, nedostaje onog štih iz američkih reklama, najčešće Coca-cola-inih, u kojima je sve idealno: puno blještavih lampica, božićno drvce na kojima su generacijama stari ukrasi, hrpa kolačića, šarenih poklončića, familija u džemperima na kojima su ispleteni sobovi i nezaboravna, savršena, stara američka glazba. Da ne zaboravimo, snijeg pod obavezno pada, a ispred kuće je snjegović...
Kod mene blagdani nikad nisu bili takvi. Kuća se nepotrebno tjednima pospremala u očajnom presingu, bor je uvijek bio nekako preusklađeno okićen, na poklone se bacala hrpa novaca a nitko im se nikad nije od srca veseli, familija je dolazila sređena kao da idu na vjenčanje, kolači su se pekli u noći s Badnjaka na Božić kada je mama dobivala već n-ti živčani slom jer je 130 vrsta pekla istovremeno, usput još planiravši kako da po ne znam koji put prebriše podove. I onda dođe the obitelj, sjedne i: jede, jede, jede, jede, pije, pije, jede... I onda svaki put ispočetka idu gledati bor, ugasi se svjetlo i pale prskalice. Mislim, ono...
Moja vlastita kuća postajala mi je strana, atmosfera je bila uštogljena. Jedino na čemu sam bila beskrajno zahvalna je to što nisu bili pretjerani vjernici pa bar nismo morali u crkvu. Iako, bilo je i toga.
Ove godine ipak me drma neko romantično raspoloženje ili, bolje rečeno, željna sam nečeg romantičnog. Sa sjetom se sjećam godine kada sam počela studirati i kada sam se najviše približila onoj idealnoj (pred)blagdanskoj atmosferi. Mi "provincijalci" došavši u Zagreb studirati nismo baš bili nabrijani na kafenisanje u razvikanom zagrebačkom bircu odmah do faksa. Tražili smo mjesto gdje ćemo moći popit kavu a da ne ostavimo cijeli mjesečni džeparac na njoj. I našli smo ga. Jedan mali, ugodne atmosfere, malo možda mračne, ali meni taman. Bio je to period kad sam i ja bila nekako drugačija, kad sam brže i lakše sklapala poznanstva pa mi nije bio problem sjesti za šank i popit kavu, prolistati novine i pročavrljati s konobaricom koja mi se uvijek obraćala s "draga". Malkice me iritirala ta prisnost s njene strane, ali još od onda kad sam prvi put pogledala Kafić Uzdravlje, čeznula sam da jednom pronađem neki birc u kojem ...everybody knows your name and they're always glad you came...
U to, (pred)blagdansko vrijeme, bio je decentno okićen i atmosfera je bila čarobna.
Više nego ikad željna sam Zagreba i snijega u ovo vrijeme. Željna sam toga da se na tren vratim u te godine ili... da stvorim neka nova, možda još i ljepša sjećanja...
Post je objavljen 21.11.2014. u 11:39 sati.