I dok promatram kroz prozor svoju marelicu, kako svakim danom postaje sve više gola, kako iz dana u dan, postaje samo kostur onoga, što je još donedavno bila, razmišljajući o njoj već, kao svojoj suputnici i prijateljici, jer često sam se tješila njome, nastojim povratiti vjeru..
Gledala sam je često i mislila si, ako može ona tako gola, prebroditi ciču zimu, sve udare vjetra, lomove svojih grana i sav taj teret snijega na sebi, pa onda moram moći i ja..
I osjećajući često, kako, ako nitko drugi, onda mi ona mora biti uzor, ogledni primjerak surovosti života, koji te ne pita, već ti samo daje, pa se ti onda snalazi kako znaš i umiješ, znam da dalje od svog prozora ne moram ići, da bih znala.
Nedavno su mi se dogodile stvari, koje zaista navedu na pitanje :je li zaista moguće? Nije li već bilo sasvim dovoljno?
Je li prokleto moguće da ljudi koju su tu, tako blizu, odjednom nestanu, a neki mjere svaku riječ i brojku, kako bi jednom, imali nepobitne dokaze protiv..
I čudeći se čudom, jer ja nikada nisam brojila i nikada nisam mjerila niti davanja, ni riječi, ni ljubav, baš ništa..pitam se,
je li baš sve mjerljivo i pobjeđuju li brojke na kraju krajeva?
Mislila sam uvijek da pobjeđuje život sam, djela koja svjedoče, strast kojom se živi, nježnost i blagost koju sam uvijek dijelila ne tražeći baš ništa, zauzvrat.
Ali očito su brojke jača strana i njihovi zakoni pobjeđuju. I dok sam se osjećala tako prokleto gola, kao da baš ništa nemam na sebi i kao da svaki čovjek na tom svijetu zna baš svaki detalj mog života, zakopčavala sam se najjače. Ne do grla, već do glasnica i dišnih organa. Pa sam zamalo prestala disati, jer sam već odavno zaboravila disati slobodno. I puno.
I gledam marelicu koja u nekim čarobnim predvečerjima, kao da šapuće : Sada si potpuno gola, samo se predaj, ne opiri se toliko, sve će biti u redu.
Ima još samo nekoliko blijedožutih listića na sebi, koji samo čekaju trenutak da padnu. I tako je lijepa u toj svojoj čvrstoći. I ne da mi da padnem, jer ona zna, da kada padnem ovaj put, jako ću poderati svoja koljena. I srce.
Pa mi se smiješi sa svojim granama, čineći me hrabrom. I sjetnom istovremeno.
"Svi smo mi sami", govorio mi je netko jako drag, mnogo godina. No, mora li biti baš tako?
Nismo li ipak nešto sasvim drugo, od pustih otočića okruženih prazninom?
Nismo li ipak stvoreni biti jedni drugima mostovi?
Odlučujem tako razmišljati, jer osjećam tako.
Oduvijek. Zauvijek.
Nismo li ipak povezani i sa čovjekom, koji nas uči nježnosti i brizi, sa drvećem koje nas uči hrabrosti i svim ostalim bićima, koja su tu, zbog nas i mi zbog njih?
I neću nikada pristati na to da smo rođeni kako bismo bili sami i vodili "neki svoj najbolji život".
Odbijam beskompromisno.
Tu smo zbog sebe samih i zbog drugih, koji su stanovnici našeg otoka i onih susjednih. Tu smo jer smo povezani nevidljivim nitima, koje naše živote isprepliću, dodiruju i vežu.
Tu smo jer je duša nešto što smo mi. Nismo samo tijelo i prašina.
Mnogo smo više.
Mada to uglavnom zaboravljamo...
Post je objavljen 19.11.2014. u 16:28 sati.