Gledam kolonu sjećanja u Vukovaru i trudim se razumjeti argumente onih koji su protiv držanja govora na obilježavanjima obljetnice pada grada.
Spadam među one koji misle da se Vukovar s istočnom Slavonijom trebao osloboditi u vojnoj operaciji – politički odnosi u zemlji, međunacionalni odnosi i društveni odnosi u cjelini bili bi u tom slučaju postavljeni na puno određenijim, jasnijim, a time i čvršćim, temeljima. Bio bi izgubljen još koji ljudski život, ali je sigurno da bi svi poginuli branitelji bili davno sahranjeni, ne bi se nakon 23 godine još tražilo gdje je bačeno nekoliko stotina tijela poginulih branitelja, i sasvim sigurno ne bi bilo toliko samoubojstava među braniteljima.
Ne treba zaboraviti ni ekonomsku cijenu izdvojenosti istočne Slavonije do 1997. godine.
Tuđmanova neodlučnost, kompromiserstvo i slabo poznavanje ljudi, o kojima sam argumentirano pisala u nekoliko navrata, odredili su povijest. Međutim , i on sam je smatrao da obilježavanje pada Vukovara treba popratiti i govorom, te je 1997. poslao je svoju izaslanicu da ga održi.
Ne možemo znati kakav bi odnos prema govoru za 18.11. u Vukovaru Tuđman imao da nije već bio teško bolestan, ali sam nekako uvjerena da su ga zdravlje i snaga poslužili, da bi sam držao govore, ne samo zato što je znao držati govore, nego zato jer su takvi govori bili nužni zbog smjera u kojem su krenuli međunacionalni odnosi i zbog ideoloških podjela, ne samo u Vukovaru, nego i u cijeloj zemlji.
Josipović je postao predsjednik 2010. godine, kad je zemlja već bila u sveobuhvatnoj dubokoj krizi, pred potpunim ekonomskim kolapsom i ideološki podijeljena.
U postu od 31.10. ove godine pisala sam o Josipovićevim potencijalima kao pojedinca i kao društveno osvještene osobe od koje smo imali svako pravo očekivati da bude snaga koja će mobilizirati stanovništvo i pozvati ga na zajedništvo u nastojanjima da se zemlja počne izvlačiti iz krize, koji će pobuđivati i poticati osjećaj časti i dostojanstva u narodu, te u ljuidima poticati nadu i samopouzdanje.
Obilježivanje pada Vukovara je idealna prilika da se održi pravi motivacijski državnički govor. Ne stranački govor, ne ideološko obojeni govor koji bi dijelio, nego govor o suštinskim pitanjima sadašnjosti, budućnosti, ali i nedavne ratne prošlosti.
Da je Josipović već u prvoj godini mandata u Vukovaru održao govor o stanju nacije, o međunarodnim odnosima u suvremenom svijetu i o mjestu i prilikama Hrvatske u međunarodnim relacijama, ponudio svoje viđenje kratkoročnog i dugoročnog gospodarskog razvoja Hrvatske i ukazao na povijesne činjenice osnivanja hrvatske države, te da je tako nastavio svake sljedeće godine – i stanje duha u društvu, ali i objektivna situacija koja je uvijek odraz opće klime u društvu, sigurno bi bili povoljniji nego što su to sada.
No, Josipović je pokazao da nije državnik takvog političkog i ljudskog kapaciteta, unutarnje snage i osjećaja odgovornosti za bilo kakav kvalitativan iskorak u tom smislu.
Ima se osjećaj da ne bi ni reagirao prema Međunarodnom sudu u Hagu vezano uz puštanje Šešelja da za dva mjeseca nisu predsjednički izbori.
Međutim, ono što je još gore i tužnije je to što izgleda da u političkom prostoru Hrvatske nema osobe ljudskog, rodoljubnog i političkog nivoa i državničkog habitusa, pa su govori državničke težine prepušteni biskupima, koji ih kao takve i koriste.
Vukovar je mjesto koje traži govore takve težine, a razlozi za njihovo izbjegavanje su doista ispod svake razine.
Pijetet prema žrtvama jednog takvog strahovitog pokolja zasigurno se ne pokazuje samo paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca – to se radi na dan Svih Svetih ili Dušni dan, a Dan sjećanja na vukovarske žrtve nešto je sasvim drugo.
Mi jednostavno nemamo političare koji su se u stanju izdignuti iznad dnevne i stranačke politike, koji bi znali i htjeli govoriti o uzrocima i posljedicama Domovinskog rata bez izbjegavanja spominjanja Srba i Srbije i koji bi bili u stanju donositi autonome odluke bez sufliranja izvana, pa im je komotnije i bezbolnije samo se prošetati.
Mi smo danas država u kojoj ministrica vanjskih poslova, uz još toliko neriješenih problema sa susjedima koji su prije 25 godina počeli s ubijanjima, nakon puštanja Šešelja upućuje saučešće Srbiji. Srbiji Šešelj ne smeta ni najmanje, on je u Srbiju dobrodošao, a saučešće trebamo dobiti mi zbog takvih susjeda.
Od kad pišem ovaj blog upozoravam da političko rješenje prostora bivše države nije konačno, da su izgledne i vojne intervencije i da nam svijet u tom slučaju neće biti ni od kakve stvarne pomoći. Status Hrvatske u Europi je onakav kakav proizlazi iz njihovih osobnih brojeva, o čemu sam dosta pisala, naročito u postu „ Zašto NE u EU“.
Koliko nas cijene i koliko poštuju naše stradanje i našu žrtvu u Domovinskom ratu, pokazali su puštanjem Šešelja par dana prije dana pada Vukovara.
Nisam ja jedina kojoj je to sve jasno, ali među njima nije i ministrica. Ona je uprla sve svoje snage i naše novce da bi izmanipulirala narod kako bi glasao za ulazak u EU – a danas, vezano uz Šešeljevo puštanje, izjavljuje da „ to nitko ne može razumjeti, pa ni ja“.
Države s vodećim političkim kadrom koji shvaća nacionalne interese na način naše ministrice nema nijedna država na svijetu, i jedino čemu se možemo nadati je raspuštanje ove vlade nakon predsjedničkih izbora.
A naši medijski stručnjaci, politički i javni radnici broje koliko kolona hoda Vukovarom!
Može li biti gore od ovoga sada?
Post je objavljen 19.11.2014. u 03:15 sati.