„Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražite svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.“
(Siniša Glavašević)
Citirani tekst je s velikog postera sa slikom polurazrušenog vodotornja u Vukovaru. On postaje pomalo (nažalost) opće poznati simbol Vukovara. Bojim se da će postati i jedini. Jučer ga je J.L., kao prilog obilježavanja godišnjice pada Vukovara, darovao svojim čitateljima.
Imam prijateljicu u Vukovaru koja je rođena u tom gradu, koja se vratila u grad sa dvoje djece čim je to bilo moguće i nakon nekoliko godina pokopala supruga koji je umro od posljedica boravka u srpskim logorima. I danas živi i radi u njemu (za razliku od mnogih koji se prikazuju velikim Vukovarcima). Ima svoj biro u kojem radi i njezina kćer, a u kojem često borave i njezina unučad. Znam to jer ponekad, kad je nazovem u ured, čujem dječje glasove. Njezina pisma i njezine reakcije na način kako se obilježava svake godine dan kada je pao Vukovar (a pogotovo prošle godine) ponukale su me da drugačijim slikama, u duhu Glavaševićeve rečenice „Morate iznova graditi“, obilježim taj dan.
Jer vrijeme i život ne stoje. Idu dalje bez obzira na sve prepreke koje pred njih postavljaju oni koji bi (valjda) htjeli da ostanu zauvijek onakvi kakvi su bili na ovaj dan prije 23. godine.