Opet čitam jednu od knjiga sa upozorenjem kako se ta publikacija ne smije umnožavati, preštampavati, objavljivati ili prenositi u bilo kom obliku ni u cijelosti ni u dijelovima bez dozvole autora ili izdavača.
Ljuti me to, jer kad god sam ostavila na ovom mjestu prepisan dio nekog autorskog djela, osim osobnog zadovoljstva, uz trud ruku i dobru volju, mislila sam kako činim nešto lijepo u prilog lijepom. I nadala se kako ću tim radom u idealnom slučaju pribaviti citiranim dijelom novog čitatelja djela, simpatizera ili čak kupca. A i besplatna reklama nije na odmet.
Znam ja da se to upozorenje odnosi na velike „ knjigokradice“, ali kako je i ono malo što bih ja dobronamjerno „ukrala“, a to su riječ i rečenica, dijelovi cjeline, odustajem skroz ovaj put od prepisivanja. Možda bih i mogla zatražiti dozvolu, ali se bojim kako bi nadležni shvatili moju molbu u kojoj bih, uz ostalo, rekla i ovo:
Dugo čekam pravu priliku da spojim dva grada slikama ćoškova njihovih istoimenih ulica. Zabilježila su ih dva različita oka istog ljeta, ne znajući da to gotovo istovremeno čine na udaljenosti od 7 000km i 6 vremenskih zona. Jedna djevojka, koju jako volim, razdragano je trčkarala New Yorkom i u velikom oduševljenju tim gradom fotkala viđeno, a jedna starija gospođa je u laganoj šetnji Zagrebom slikala njoj drage i zanimljive gradske detalje. Kada su se njihove slike s jeseni srele, spojile su se u radosnu cjelinu. Ne zato što su slike posebno kvalitetne, nego što kvalitetno povezuju njih dvije.
U godini kada Amerika obilježava 130 godina od doseljenja Nikole Tesle u državu čiji je građanin bio skoro 60 godina, i u njoj realizirao najveći dio svojih znanstvenih talenata, znanja i snova, čitam knjigu Vladimira Pištala „Tesla, portret među maskama“. Knjiga me osvojila kao i mnoge čitatelje od 2008. kada je izdana i nagrađena Ninovom nagradom, što sudim po broju izdanja i svemu o njoj dosad pročitanom, i rado bih je velikim dijelom prepisala i podijelila s drugima. Ponekad to u čitalačkoj euforiji radim, a onda se, kada me stigne zaborav, rado prepisanom vraćam.
Uz sve dosad viđeno i pročitano o Tesli, nedostajalo mi je ono nešto toplo i obično ljudsko što bi mi približilo život tog živog čovjeka, a ne samo njegov genij. Falile su mi sitnice i ćoškovi, one male stvari u beskraju njegovih velikih. U ovoj romansiranoj biografiji sam ih pronašla i zahvaljujem se autoru na užitku koji mi je svojim umijećem i imaginacijom priuštio.
Čitajući o Teslinom prvom iskrcavanju u New Yorku 1884., te o njegovom boravku u Zagrebu 1892. gdje je bio, kako kaže Vladimir Pištalo „ rasejan kao vejavica“, poželjela sam prepisati odlomke tih priča i obogatiti njima svoj blog i tim usrećiti sebe, a slučajne i ciljane čitatelje počastiti. Osim tih dijelova knjige, rado bih odabrala za isto mjesto i one koji govore o njegovom prijateljstvu s književnikom Markom Twainom i dojmu koji je na znanstvenika ostavio pjesnik Jovan Jovanović Zmaj.
Ne tražim puno, a unaprijed se zahvaljujem skromnim i prigodnim prilogom, od srca.