10 minuta - dva čovjeka, nema šanse, neću stići :-/
Gospođo, mogu li se progurati i podići pošiljku preko reda? Izgovorim nagnut prema službenici no bez konspirativne note, sa štambilem u ruci i onim papirićem koji kaže da na red dolazim u sumrak. Parkirao sam u vašem ulazu pošte, a žurim na plivanje s djetetom? Sada već jasno tražim ustupak i protekciju, iako ne znam što mi je trebalo iznositi joj broj cipele?
Uz podizanje pogleda začuđeno odgovara. Što ja imam s time, meni je svejedno, znate koga trebate pitati! Osvrćem se i pogledom brzo analliziram sastav glave stanovnika u poštanskoj poslovnici. Dvadesetak duša, prosijek godina 30-35, 70% njih me gleda pogledom kuharice kojoj su na tržnici ponudili svježu grdobinu, dok njen kulinarski ali i iskustveni opseg doseže do filea od oslića. Vani policajac zanimljivo obilazi oko auta, dok se Alan Ford u djetetovim rukama brine za mir, potpuni mir.
U slow motion-u se polako vraćam pogledom službenici, zahvaljujem na pravnom lijeku i pitam do koliko radi poslovnica, znajući da plivanje završava u 8, ali blago se nadajući da žuta institucija po nekoj europskoj reguli pegla do 9. Mi smo do 8 tu! Odgovara nezaintersirano, dok ovo "mi" slika sliku nje, njenih kolegica i čekača iza zone privatnosti.
Zahvaljujem se, okrećem i kroz njema lica izlazim van u zagrljaj policjotu. S njime ću pa čak i uz kaznu, dvije-tri prodivanit'.
Koji me vrag tjera na mito, korupciju i protekciju kad znam da mi ne ide
Post je objavljen 16.09.2014. u 13:20 sati.