Hrvati su , u svjetskim okvirima, vlastitu državu dobili kasno, i imali su povijesnu priliku u uređivanju svoje države koristiti se pozitivnim i negativnim iskustvima drugih naroda u stvaranju i vođenju svojih država.
Geopolitički položaj Hrvatske uvelike podsjeća na položaj Švicarske između velikih europskih sila Austrije, Njemačke, Italije i Francuske, gdje je Švicarska kao svojevrsna tampon zona između često neprijateljskih država, stekla i održala svoju nezavisnost, a time i uvažavanje i poštovanje drugih država, kao i vlastiti prosperitet.
Uzimajući u obzir svoj geopolitički položaj, povijesno iskustvo sa susjednim državama, odnos međunarodne zajednice za vrijeme trajanja domovinskog rata, procjenu globalnih odnosa snaga i predviđanje u kojem će se smjeru ti odnosi razvijati, Hrvatska je morala i trebala drugačije.
Trebala je, bar na 20 godina, uvesti vize za sve susjedne države, ne ulaziti u NATO i EU, proklamirati interes za suradnjom sa svim državama svijeta, vrlo strogim režimom na granicama u zemlju puštati samo ono najvrijednije i najkvalitetnije u smislu ljudi, stvari, ideja i odnosa, provesti jedan blaži vid lustracije, na vodeća mjesta u vođenju zemlje trebali su doći općepriznati, obrazovani i odgovorni, domaći stručnjaci ( kojih je bilo), referendumima od građana dobiti suglasnost za unutrašnje uređenje zemlje, teritorijalnu podjelu i odrediti prioritete koje je trebalo najbrže rješavati, na primjer demokratski i pravedan izborni sistem, ( na taj način stanovništvo bi bilo aktivan činilac u kreiranju najvažnijih političkih odluka, a zadaća medija i udruga civilnog društva trebala je biti pomoći građanima da se educiraju i općenito što bolje snađu u ulozi aktivnog političkog kreatora).
Navedeno, i još dosta toga drugoga, padalo mi je na pamet negdje 1993., 94. godine. Od onda do danas nigdje nisam čula, pročitala ili vidjela da su slične ideje pale na pamet bilo kome od političara, novinara, politologa i sličnih pojedinaca.
Možda bi pametna i zdrava osoba trebala zaključiti da je problem evidentno u njoj, kad baš nema nijednog istomišljenika.
Međutim, ja sam uvjerena da je ono što se zadnjih dvadesetak godina dešava u svijetu i kod nas, dokaz da sam generalno bila u pravu, a vrijeme koje dolazi donijet će i nove dokaze.
No, Hrvatska je krenula tako kako je krenula i stigla tamo gdje je stigla - i nema povratka.
Zašto?
Razloga ima naravno više ( mogla bi se vrlo lako napraviti jedna psihosociološka i politološka analiza) a jedan od njih je i taj što Hrvati ne znaju što znači biti domoljub.
O tome sam već nešto i pisala na ovom blogu.
Post je objavljen 13.11.2014. u 03:58 sati.