Marketing
Miroslav Lazanski - apsolutno pouzdan svjedok o Hrvatskoj 1991.?
Iz diskusije na zidu jedne moje prijateljice, uz neka sređivanja i dopune.
Miroslav Lazanski: Jelena Lovrić laže, raspitivala se kad će JNA izvesti vojni udar u Hrvatskoj
Nije poanta u tome, da pokušavamo dokonati tko je u pravu a tko u krivu, odnosno što je netko u svibnju ili u travnju 1991. rekao ili nije rekao.
Imamo samo riječi dvoje ljudi. Nema načina da sigurno znamo istinu.
Možemo diskutirati o metodama zaključivanja. Mislim da treba poštovati ono načelo pravičnoga suđenja, da, ako nema drugih dokaza, nedoumice se tumače u korist optuženoga. Dakle, ako osoba A kaže "osoba B je rekla X", a osoba B kaže "nije istina, nisam rekao/rekla X", onda, ako nema drugih dokaza, treba vjerovati osobi B. Inače bismo došli u situaciju da optuženi dokazuje svoju nevinost.
Moguće jeda Lazanski ne laže, jer se on toga zaista na taj način sjeća. Ali, ljudsko je pamćenje nepouzdano, čak i za nedavne događaje. Svakome se u životu događalo, da se porječka s prijateljima, ženom isl. o tome što je zapravo tko bio rekao, obećao isl..
Možemo istraživati INDICIJE. Je li JL u to doba napisala nešto (a pisala je stalno) iz čega bi se moglo zaključiti da bi podržala vojni puč? Koliko se sjećam, nije. (I nju i ML-a sam sretao u ono vrijeme, jer sam povremeno surađivao u "Danasu". On je fetišistički obožavao vojsku i otvoreno zazivao intervenciju JNA u Hrvatskoj. Zamislivo mi je npr., da je pitanje, koje je bilo izraz zabrinutosti, kroz svoj svjetonazorski filter percipirao kao izraz nade.)
Bitan je pak i kontekst, u kojem se pojavljuje ova priča o osobnom razgovoru dvoje ili troje ljudi prije 23 godine.
Imamo aktualnu, legitimnu javnu diskusiju o prosvjedu dijela Branitelja (namjerno stavljam veliko "B") pred Ministarstvom branitelja. Novinarska kolumnistica JL je izrekla svoj stav.. Ja se u bitnom slažem s njom, pa sam o tome nešto pisao (Je li pola milijuna branitelja podjarmljeno od ostalih?).
Novinarski kolumnist NR ima suprotan stav, i u okviru svog komentara navodi: "novinarski kolumnist ML je 2010. napisao da mu je JL u svibnju 1991. rekla X".
Mislim da je sasvim očito da to nije korektan način argumentiranja. Višestruko je nekorektan.
Isto kao za zaključivanje Nine Raspudića, vrijedi i za zaključivanje D. Lukića na maxportalu. Po njemu (njoj?) je »drugi dio odgovora Jeleni Lovrić vrlo zanimljiv, istinit i lako provjerljiv«. U tom "drugom dijelu" spominje Lazanski još jednu priliku kad je navodno Lovrić postavila slično pitanje, mjesec dana ranije (travanj 1991.):
Kako DL zna da je to ne samo "provjerljivo" nego i "istinito" (pa se valjda i nema što provjeravati)? Tako da se ML poziva na svjedoka, ali odmah i ograđuje: »Gojko Marinković je bio prisutan, ali on će sada sigurno reći da se toga ne sjeća.«
NR i DL su dakle, u sporu "riječ protiv riječi" bezrezervno zaključili da ML govori istinu, a JL laže. Na osnovu čega? Je li on apsolutno pouzdan i o svemu drugome, što je je tada i sada pisao o Hrvatskoj?
Bi li bilo moguće navesti neki opći kriterij odlučivanja, tko je vjerodostojan svjedok a tko nije? Ako postoji, bilo bi ga vrijedno znati.
Meni se međutim čini da ne postoji univerzanlo načelo, nego samo partikularno: "smatram istinitim sve negativno, što bilo tko kaže o osobi s čijim se političkim stavom ne slažem".
Post je objavljen 13.11.2014. u 07:27 sati.