Prvim udahom svježeg zraka, kotači su pokrenuli moje tijelo. Jakna se probudila nakon kave, cipele su još spavale dok su iz vezice nježno grlile. Krenuvši na put prema tamo, jesensko jutro mirišalo je na blaženstvo. Iglice su se već igrale skrivača a borovi koji su njihovi domovi dozivali su ptice u goste. Spuštajući se niz brijeg, kuće i zgrade pozdravljale su me skidajući šešire i paleći lule. Prste na rukama obukao sam u vunu koja je u prolazu ispitivala maglu za zajedničku vožnju. Shvatih da je i magla krenula s nama na put, rukavice su joj odale počast bijelom bojom, a nosnice su im davale blagi povjetarac koji zagrli, daje do znanja prisutnosti bez nametljivosti. Tu se nalazilo biće sa samim sobom i u razgovoru sa svijetom bez izgovorene ijedne riječi. Što reći, već da sam se sprijateljio s onim što je vječno.
Post je objavljen 12.11.2014. u 23:11 sati.