Marketing
Za gorom
U duhove ne vjerujem.
Znam ih.
Znam ih, ali oni su zaposlena bića (i poštujem što ne haju za gender-osviješteno pisanje tipa „duhovi i dušice“), pa ih neću unedogled raspisivati; ipak duhovi imaju pune duhoruke posla, držati na okupu ovaj naš svijet… Treba šaltati svjetla, miješati mirise, krckati, žuboriti; ponekad dati taman onih par centimetara, koji te spase sudara. Kod duhova nema nezaposlenih.
Jedan se moj duh osjeti na pijesak, šumsku vlagu; ponekad i na željezo alata, na pivo, pretakano sa zaprežne cisterne u kante, pa u boce… Ogrće se nebom niskim, sjevernim.
Njega obično nađem lako, uvijek na istom mjestu; znam da je tamo i susreti su nam uvijek isti, mirni, rutinirani.
Mi se razumijemo.
Moj je drugi duh nestalan; svugdje je, ali kamo god sjednem da popričamo – baš tu baš tada nije…
Drugi duh oblači se u huk slapova, u vlagu krša i grabovine, u noć bezbrojnih zvijezda, u vonj magaradi i miris brašna, koštradine, vina, mokrog psećeg krzna.
I njega obično tražim, ali on je svugdje, svugdje uz mene, a ja ga tražim …
Post je objavljen 12.11.2014. u 11:42 sati.