Marketing
Kako obrana znanosti zapada u pseudoznanstvenu ideologiju
Moj fb prijatelj, astronom Dejan Vinković, objavio je povodom vijesti Hrvatska dobila sedam znanstvenih centara izvrsnosti status, u kojem poziva kolege na pobunu: »Dakle, kolege znanstvenici, hoćete li dignuti kuku i motiku što država "centrom izvrsnosti" proglašava i jednu pseudoznanstvenu disciplinu - "integrativnu bioetiku"?(...) pokažite kičmu i pobunite se protiv ovakve sramote«
Bio sam podržao njegove napise i inicijative protiv psedoznanosti prije 3-4 godine. Mislim i danas da bi emisiju "Na rubu znanosti" trebalo maknuti iz znanstvenog programa, jer je velik dio sadržaja s one strane ruba (vidi moje članke Rub znanosti... A što je s druge strane? iz svibnja 2010. i Na rubu znanosti: mudroljublje, a ne šarlatanstvo iz rujna 2010.).
Nažalost, pokazao se ideološki zagriženim i konačno i sam postao pseudoznanstvenik. Naime, lažno se poziva na znanost, implicirajući da postoji jedna i samo jedna "znanstvena etika" (koja, jelte, ne smije biti "integrativna"; apsolutizacija sustava ekspertske razdrobljenosti; cjelovitost, holizam, bljek...). To je ideološka proklamacija scijentizma: "znanstvenost" se pojavljuje kao ideološki konstrukt (ideologem, koji se povezuje sa "znanstvenističkim" diskursom, u kojem kroz priču o znanju zapravo progovara borba za moć; vidi članak Diskusija o diskusiji).
U trivijalnim igricama u znanstvenim pješčenjacima dao je podršku jednoj grupi hrvatskih filozofa (među kojima je npr. i Jure Zovko, o kojem sam objavio jedan tekst u travnju o.g. ), koja bjesni protiv druge grupe hrvatskih filozofa, zbog ideoloških razlika, ali i zbog love za projekte. Ta se bitkica vodi već nekoliko godina; vidi članak Zagrebačko Sveučilište bogato financira pseudoznanost? na t-portalu, lipanj 2012..
Etika, eto, nije fizika ili medicina ili čak psihologija; nije, jelte, "egzaktna". Osobno malo cijenim filozofiju kao akademsku disciplinu (ni u analitičkoj ni u kontinentalnoj tradiciji), ali pseudoznanstveno je (i pokušaj ideološkog progona) pokušavati ju zamijeniti pukim pragmatizmom u funkciji tržišta, tehnike, proizvodnje ili eventualno spoznaje prirode (i čovjeka svedenog na ono, što mogu proučavati biologija i neurologija). Striktno "znanstveno" proučavanje svijeta kakav jest, daveći u kolijevci svako promišljanje o onome što bi trebalo biti.
S tugom se sjećam, kako su moji junaci u doba kad sam studirao fiziku bili velikani uma, koji su itekako bili svjesni važnosti etike, i njene očite samostalnosti u odnosu na fiziku, tehniku i ekonomiju (Einstein, Heissenberg, Oppenheimer... Ivan Supek, Vladimir Knapp...).
Danas okolo bjesne kapriciozni Sheldoni Cooperi, koji ogromna područja ljudskoga iskustva jednostavno ne razumiju i ne žele razumjeti - i taj svoj nedostatak proglašavaju vrlinom.
Post je objavljen 11.11.2014. u 16:25 sati.