Kad sam prije nekoliko tjedana završila čitanje „Ubojica s razglednice“, zajedničkog spisateljskog pothvata meni poznatog pisca krimića, Jamesa Pattersona i manje poznate švedske spisateljice Lize Marklund, zaključila sam da se moram malo više posvetiti njezinim djelima. Pa sam tako gotovo odmah uzela u ruke njezin krimić „Pakleni stroj“.
U središtu je radnje Annika Bengtzon, urednica crne kronike u švedskim Večernjim novostima (što sam odmah povezala s Ivom Remetinom, junakom niza krimića Pavla Pavličića), koju zatječemo upravo nakon što joj zazvoni telefon s informacijom da je uoči Olimpijskih igara u Stockholmu na nedovršenom stadionu odjeknula eksplozija. Na konferenciji za novinare, saznaje se da je u eksploziji stradala jedna osoba, čiji identitet nije poznat. Iako je subota, tjedan dana prije božićnih praznika, Annika počinje istraživati i prekopavati informacije sve dok se opasno ne približi počinitelju, zbog čega i njezin život dođe u opasnost.
Čitajući ovaj roman, shvatila sam da se radi o atipičnoj glavnoj junakinji i atipičnom krimiću. Naime, o Anniki Bengtzon saznajemo i puno toga što ne čini glavnu okosnicu fabule: da je prezaposlena majka dvoje djece, da često ratuje s mužem zbog toga što oboje puno izbivaju iz obiteljskog i kućnog života, da je nedavno postala urednica crne kronike u Večernjim novostima i da nema poštovanje i razumijevanje od kolega kojima je odskora postala nadređena, te da se između ostaloga bori s uredskim podmetanjima i tračevima. Ili, riječima urednika:
„Žonglirajući između uredskih intriga, obiteljskih obveza i ubitačnog novinarskog ritma već pokrenute rotacije, Annika se čitateljima otkriva u čitavoj lepezi emocija kao obična, normalna žena koja ne uspijeva uvijek održati sve loptice u zraku. Tu i tamo, kad bude izazvana, ona će prasnuti, kad bude ranjena zaplakati, dok istražuje hrabra je i izravna, u člancima objektivna i suzdržana, s mužem i djecom rastrgana, baš kao što bi čovjek očekivao.“
Osim toga, atipično je i to što autorica (za razliku od Pavličićevog Remetina, koji zbog svog prijateljstva s policijskim inspektorom ima „svevideće oko“ u istrazi zločina) saznaje informacije o zločinu isključivo putem svojih kanala – kroz telefonske razgovore i novinarski rad, pa zbog toga čitatelj romana Lize Marklund puno sporije i kasnije otkriva važne detalje nego što je to uobičajeno u krimićima, i roman, ako je suditi po „Paklenom stroju“, ne slijedi onaj tipični nacrt fabule krimića na kakav smo navikli.
Opći dojam glasi da mi nije bilo loše, ali mi nije bilo onako zabavno kako sam očekivala na temelju ranijeg iskustva s „Ubojicama s razglednice“. Ipak, neću odustati od Lize Marklund, s obzirom da je ova knjiga prva iz serije krimića s Annikom Bengtzon, a ima ih još barem sedam.
Post je objavljen 10.11.2014. u 22:00 sati.