Ovaj blog nastao je prije 5 i pol godina.
Razlozi su bili isti kao i danas – trebala sam prostor na kojem ću se izjadati, mjesto na kojem ću se moći podsjetiti kako sam razmišljala, suočavati se sa svojim mislima i razmišljanjima.
Bila bi laž kad bih rekla da nisam očekivala reakciju, to je jedan od razloga zašto nisam odabrala dnevnik, već prostor na kojemu ću moći napisati što mislim i osjećam, objaviti to pa, ako tko navrati i kaže što misli, bit ću zadovoljna. Ali, to nikako nije bio primaran razlog.
Prije par dana napisala sam post koji je bio isključivo meni za dušu. Moja prva greška očito je bio naslov post-a. Upadljiv i očito primamljiv, iskočio je na prvoj stranici na "fresh listi" i privukao par znatiželjnika. I onda je krenulo: skrati, skrati, skrati, predugo je!
Da sam književnik u probitku koji je došao nakladniku ponuditi tekst, shvatila bih i zahvalila se na (dobronamjernoj) kritici i dobro promislila da li da ostanem pri svojoj ideji ili da odaberem neki kompromis.
Ovako, činilo mi se da istovremeno pred sobom vidim četvero ljudi koji mi govore da skratim svoje misli. Skratim jer su moje misli naporne za čitanje.
Prvo što sam se pitala bilo je: Zašto su ovi ljudi, kada su navratili i vidjeli (predugačak) tekst dobili poriv da me podbodu zbog toga? Dala sam pregršt tema svijetu za razmišljanje, a oni su od svega vidjeli previše slova na hrpi.
Naknadno sam prozvana "uvredljivom pizduljom" koja brani podilazeće komentatore, dopušta im da vrijeđaju ostale koji smatraju da je moj stil šit tj. uistinu smeće, kako sam ga i sama nazvala.
Sjetih se onda jednog savjeta koji sam nedavno dala frendici.
Facebook profil imam duže nego ovaj blog. Nekad je to bilo živahno mjesto na kojem sam komunicirala sa svojim "prijateljima". Onda je polako sve nekako zamrlo. Nisam mogla pratiti trend koji je fejs nametao, odnosno, nisam željela. Nije mi bilo stalo da skupljam lajkove mjenjavši profilnu sliku 5 puta dnevno, nisam se htjela čekirati, dijeliti svoje misli i osjećaje s hrpom ljudi koji na ulici ne mogu ni pozdraviti, nije mi bilo stalo da vadim mudre izreke ili pišem glupe statuse u kojima se ogoljavam i dajem štofa drugima za priču i interpretaciju onoga što sam ostavila na svojem profilu.
Sada je to pusto mjesto.
Njoj sam, s obzirom na narav posla kojim se bavi rekla da prestane filozofirati, čuditi se i promišljati. Ponekad se, kao ja na svom blogu, našla u vrtlogu svojim misli i "trkeljala" nešto što su samo rijetki mogli razumjeti i rijetki komentirati. Ti su postovi najčešće ostali nezamijećeni, iako bi tu i tamo doletio neki mudronja ispravljavši joj pravopisno/ gramatičke greške ili djelivši savjete kako bi trebala misliti, pritom to radeći iznimno grubo i nepotrebno bezobrazno. Kao što napisah, rekla sam joj da prestane i promijeni taktiku. "Objavljuj selfije, što gluplje face, što gluplje i izazovnije poze. Malo se skini, malo obuci, pokaži da imaš cice i guzicu. Fotkaj što jedeš, fotkaj što piješ...". Uz to ako i napiše neki komentar, nije bitno, lajkat će ljudi sliku što god na njoj bilo. Nekako joj je to teško palo, nije ona taj tip, ali, poslušala me je. I, upalilo je. Dala je svijetu ono što svijet treba, u novom, modernom ruhu, igara, bez kruha.
Ja sam napisala post. Sebi. Svoje dugačke i svakodnevne misli sažela sam u tekst koji je meni kratak, drugima dug. Ali, svoje misli, a tako ni tuđe, ne mogu mjeriti metrom. Ako me zanima, pročitat ću. Ako mi ne odgovara, otići ću a ako imam što dobronamjerno za reći, reći ću.
U svijetu u kojem nam je komunikacija sa svima na domak ruke, jedan klik i malo novaca dovedu nas do onoga na drugom kraju svijeta, ipak smo usamljeniji nego ikad.
Ako pišemo pretenciozne tekstove, objavljujemo do u nedogled obrađene fotke i skupljamo komentare i lajkove, ne znači da se osjećamo bolje nego oni koji u zadnjoj klupi sjede zadubljeni u svoje osjećaje i dileme.
Navučeni na potrebu potvrdnosti naših riječi i djela, nadomak smo ovisnika i ne možemo bez toga pregurati niti jedan dan.
Druga stvar koje bi se dotakla u još jednom predugom smeću od bloga su dobronamjerni ljudi i oni koje se naziva prijateljima.
Moj blog je kao i moj fejs profil i to je moj odabir. Pust je, ali ponekad navrate ljudi koji će mi imati nešto za reći, ne obazirući se na moj stil (i dužinu). Ako netko pronađe volje i vremena na ga posveti meni, pa makar i na način koji nije uvijek "niz dlaku", smatrat ću to nečijom dobronamjernom i konstruktivnom kritikom. To, kakvim će se stilom obratiti drugima je njegova stvar.
Većina komentara koju sam dobila na pošli post nije bila ni konstruktivna ni dobronamjerna jer se odnosila na formu ne na sadržaj. Nisam ovdje da bi mi se blog vrtio pod rubrikom "blog dana", tjedna, mjeseca ili godine. Ne treba nitko čitati moje post-ove, ja ću i dalje dolaziti i pisati dok god budem osjećala potrebu za ovakvim oblikom izražavanja. Nitko mi ne treba podilaziti niti mi podilaženja trebaju. Da tome nije tako, pisala bih drugačije i trudila se iz petnih žila da imam kratki, fora, dubokoumni i općeprihvaćeni post.
Post je objavljen 10.11.2014. u 15:48 sati.