Marketing
Dress sexy at my funeral, my good wife.
Bio je taj jedan čovjek, dok sam izlazio. Nisam htio čekati, i nisam htio vidjeti, i nisam imao ružu ili riječi za odložiti na lijes, koji je gotovo uvijek od drveta. Ljesovi su od drveta. Okruženi smo potencijalnim ljesovima. Možda je to tajna upisana u krugove njihovih unutrašnjosti, ne koliko su stara ta stabla nego koliko nas okružuju. Uostalom, već sam kasnio, i morao sam otići. I nije kao da bih znao što bi rekao kada bi do nje, jer ona je bila u pitanju, došao. Imao sam cipele na nogama, od brušene kože, koje prokišnjavaju stoga ih nosim samo na lijepe dane, i volim slušati svoje korake, drvene pete od tog sivog, sivog mramora, i osjećao sam se nekako nepravedno, nosivši ih. Zar nije suviše lijep dan za sahrane?
I nisam očekivao plakati. Nisam očekivao plakati kada sam mu pružio ruku, i nisam očekivao plakati kada sam pružio ruku njegovoj majci, koja mi se zahvalila imenom i ostajala stajati tamo, nepomična ruka u kontinuiranom pokretu. Gore, dolje. Gore, dolje. Nisam plakao ni kada je lijes krenuo svojim putem ka prostoriji ispod, gdje ga dočekaju radnici te ga odnesu gdje god ih odnesu, i rade sa tobom što god tada rade. Taj trenutak, kada lijes krene svojim putem prema dolje, obično je trenutak kada to čuješ. Čuješ kako pucaju. Pucaju oko tebe i pred tobom, titanske maske nepomičnosti odaju sve strahove i sve tuge ovoga svijeta, u trenutku kada skuže koliko nepodnošljivo sporo taj lijes odlazi. Ima neka grozna istina u tom trenutku, i u nestrpljivosti da ode.
Ne, plakao sam tek kasnije, čekavši bus jer nisam htio trošiti novac za taksi na kojeg sam trošio pri dolasku. Zapravo, nisam htio na posao, još, te je utjeha bila da mi je bus, eto, baš pobjegao, kako stvari bježe svako malo kada ne gledaš, ili gledaš, nemaju predrasude, samo nestaju. Tada sam ih ugledao, obitelj, u slow motion kretanju kroz jurnjavu prolaznika. Mislim da se već spremao novi lijes, novo ime na plakatu, te ih nitko nije previše gnjavio dok su se kao velik svijet pod sitnim kišobranom, stisnuti i šlampavi, kretali ka cesti, gdje bi ih dočekao auto neke marke nekih dijelova, skrivenih ispod haube, koji će dogovorno pokrenuti tu obitelj podalje, odavde, odavde gdje će se od sada morati vraćati jedan ekstra datum u godini. Tada sam negdje proplakao. Gledavši ih kako se drže, kao dvorac od legića u vrtiću, znajući da će pasti kad-tad.
Ostaviti ću istinu ovdje, tu iza trećeg paragrafa. Nisam brisao suze. Nisam ih brisao jer sam htio da ljudi, oko mene, u busu, vide kako plačem. Pasala mi je pažnja, i pasala mi je potvrda da sam uistinu proplakao, evo vidite da jesam, nitko ne može reći suprotno.
No bio je taj jedan čovjek. Mlađi tip, pomalo debeo, u trenirci i trapericama i bijelom ružom u desnoj ruci. Jurnuo je pored mene dok sam si slušao korake od mramor, nešto ranije. Kretao se gotovo u trku, zamaskiranog u brzi hod u paničnoj gesti hvatanja decentnosti, no svakako je trk bio u pitanju, ni jedno dijete mu ne bi poklonilo drugačije. I svakako je bio brz, jer do vremena kada sam stajao na autobusnoj stanici, svega par minuta kasnije, već je jurio natrag, još uvijek u tom istom decentnom, prekrivenom trku. Ovoga puta bez ruže.
Pratio sam ga pogledom, preko mjesta gdje će kasnije stajati ožalošćenja obitelj i mene tjerati u plač, preko ceste gdje je kreten mogao poginuti i sve pokrenuti iznova, preko autobusne stanice gdje ga je nepoznati čovjek u slušalicama promatrao, te do parkirališta iza, gdje je parkirao zatvorivši barem četiri drugih automobila. Tada je sjeo u taj auto i oslobodio ta četiri automobila, dopustivši im da idu gdje god imaju potebu ići, i odjurio dalje.
Volio bih misliti da nije imao puno vremena. Volio bih misliti, također, da je tu ružu kupio gotovo kroz prozor, nešto ranije. Tijekom redova i suza i majčine ruke u pokretu, i spuštanja lijesa gdje god se ljesovi spuštaju, on je vozio i dovozio, krivično parkirao, odjurio, i poklonio ružu na lijes svoje prijateljice. Volio bih misliti da mu je to doista bila prijateljica. Bolja je priča, tako.
Nemam ni najblažu ideju zašto me dirnuo taj čovjek. Stvari odavno imaju naviku dirnuti me bez da uzmu vremena objasniti meni zašto, samo ostave trag neke istine sa sobom. Neke istine koju nisam dovoljno mudar prepoznati i razaznati, ali to je ono što se dogodilo;
Jurnjava jednog tipa da stigne odložiti ružu na lijes, te jurnuti natrag od kuda god je došao.
Post je objavljen 09.11.2014. u 11:10 sati.