Bio sam usnuo čudan san. Sanjao sam mnoštvo malenih vila kako lete posvuda uokolo. Sve su bile odjevene kao kućne pomoćnice, sa istaknutim svim atributima kućnih pomoćnica, mislim na metlice od perja, plišaste krpice obrubljene čipkom i ostalu opremu kućnih pomoćnica. Sve je blistalo, sve je bilo savršeno posloženo, uredno i čisto. Ulice bez smeća, parkovi uređeni da bi ih turisti obilazili, ugoda za oko u svakom pogledu. Pružio sam ruku, a jedna vila je odmah doletjela i svojom metlicim napravila pokret nakon kojeg je čarobno nestala svaka nečistića sa ruke. Nasmijane i vedre, svojim su prisustvom mamile poglede. A onda se u nekom trenutku sve razbježaše. Nigdje nikoga, a zatim se od nikuda pojavio krupni vilenjak odjeven kao butler. Pokazivao je na sat i lupkajući prstom po njemu progovorio: Sir, vrijeme je da ustanete, sir, morate prošetati pse, sir, sviće zora, probudite se, sir....... Poklopio sam ga rukom, a on se rasplinuo. Pomislih kud baš sad jutro? Spremio sam se i krenuo u šetnju sa psima. Na izlazu me je već dočekala vrećica i zdrobljena kutija od cigareta. Na prvom travnjaku tu je bio cijeli odred čikova i nekoliko psećih izmeta različitih boja i oblika. A zatim sam ugledao nešto šareno u travi. Bio je to komadić salvete. Salveta u obliku srca. Utjeha? A šta je, tu je.