Oklijevam... Neću govoriti o grozotama rata kad više nitko nikome nije ni otac ni brat, ni sin … Lako je izazvati zvijer u nama.
Logori, mjesta gdje se gubilo svako dostojanstvo čovjeka, umiralo, nestajalo… o drugom ratu i zločincima iz tog vremena znamo gotovo sve.
A, nakon rata.
Presedan za one koje su potaknuli rat i sudjelovali aktivno – počinjenim zločinima ili kao nalogodavci u tom ratu:
Nürnberški proces , sudski proces održan od 20. XI. 1945. do 1. X. 1946. u Nürnbergu, na kojem su za zločine protiv mira i čovječnosti (uključujući genocid) te za agresiju i ratne zločine osuđeni vodeći dužnosnici njemačkog nacističkoga režima i njegove organizacije. Proces je vodio Međunarodni vojni sud (’ MEĐUNARODNI VOJNI SUD U NÜRNBERGU). Prije početka procesa, u listopadu 1945. u zatvoru se ubio optuženi Robert Ley. Zbog počinjenih zločina na smrt su bili osuđeni Hans Frank, Wilhelm Frick, Hermann Göring, Alfred Jodl, Ernst Kaltenbrunner, Wilhelm Keitel, Joachim von Ribbentrop, Alfred Rosenberg, Fritz Sauckel, Artur Seyss-Inquart, Julius Streicher i (u odsutnosti) Martin Bormann (za koga se vjerovalo da je pobjegao nakon pada Berlina, ali je poslije utvrđeno da je tada već bio mrtav). Na doživotni zatvor bili su osuđeni Walter Funk, Rudolf Hess i Erich Raeder. Zatvorske kazne dobili su Baldur von Schirach i Albert Speer (20 god.), Konstantin von Neurath (15 god.) i Karl Dönitz (10 godina). Od optužbe su bili oslobođeni Hans Fritzsche, Franz von Papen i Hjalmar Schacht (naknadno su osuđeni pred drugim sudom). Osuđenici na smrt bili su obješeni 16. X. 1946 (osim H. Göringa, koji se uoči izvršenja presude otrovao), te kremirani (njihov pepeo razasut je tajno). Sudskom presudom zločinačkim organizacijama proglašeni su vodstvo Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, Gestapo, organizacija Schutzstaffel (SS) i dr. Predstavnik SSSR-a u Međunarodnom vojnom sudu protivio se pojedinim oslobađajućim i blažim kaznama. Na Nürnberškom procesu prvi je put jedna međunarodna institucija osudila napadački rat kao zločin, osudivši njegove pokretače i izvršitelje. Načela sadržana u Statutu Međunarodnoga vojnog suda i u njegovoj presudi (tzv. Nürnberški principi), potvrđena su kao dio međunarodnog prava rezolucijom Opće skupštine UN-a (1. XII. 1946). Kada je okončan Nürnberški proces, američki vojni sud poduzeo je u Nürnbergu druga suđenja (odnosila su se na niže nacističke dužnosnike, pojedine liječnike u koncentracijskim logorima i dr.), koja su okončana 1949.
Pazite riječ je o sudu i suđenjima. I osudama dakako. Zapamtite riječ SUD.
O tome se uistinu sve zna. Malo je toga nepoznato.
A, što se događalo u ovoj nesretnoj zemljici garsonijeri ( garsonijera je riječ Igora Mandića – genijalno nema što ) Hrvatskoj.
Naime.., pokušavam kratko i koncizno, ali prave istrage o tim vremenima kao da nema. Nema osuđenih. Ima „nekakvih“ ispitivanja. Sumnji, autentičnih svjedočenja kojima se ne vjeruje. Raznih serija koje su osporavane s umjetničkog, ali i s faktografskog gledišta. Uzalud kosti razbacane od onog nesretnog mjesta u Austriji ,ali i iz Dravograda. Itd, itd.
I kasnije otkrivanje raznih jama i zatvora. Sa svake strane. Ili recimo idilični Goli otok i onaj malo manji za žene.
Politički logor Goli otok ( ali i nešto manji Grgur- ne znam govorilo se za žene, ali istražujući nije bilo tako. Bilo je žena i na Golom i muškaraca na Sv. Grguru) je zloglasni logor na istoimenim otoku za jugoslavenske političke zatvorenike osnovan je 1949. po nalogu rukovodstva komunističke partije i države. Izabran zbog nenaseljenosti i praktičke nemogućnosti bijega.
U logor su slani uglavnom komunisti osumnjičeni za sklonost da surađuju sa Sovjetskim savezom nakon sukoba Tita i Staljina 1948. godine[1], to jest - kako se tada govorilo - "za suradnju s Informbiroom". Civili su na "preodgoj" u pravilu slani bez suđenja, administrativnom odlukom, dok se vojnim osobama sudilo na insceniranim procesima na kojima su osuđivani na najmanje tri, pa sve do dvadeset godina strogog zatvora.
Tretman koji su jugoslavenski komunisti organizirali svojim partijskim kolegama i suborcima 1940.-ih i 1950.-ih godina bio je ne samo brutalan, nego i moralno degradirajući.
Svjedočanstvo jedne zatvorenice:
Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo tučeni i svi smo mi tukli druge. Svi smo mi tamo spušteni na razinu egzekutora. Svi smo mi tamo napravili kompromis sa svojom savješću. Zato je užasno teško o tome govoriti i zato smo se godinama nakon izlaska stidjeli. I nakon izlaska smo se bojali. Što god ste učinili, moglo se izroditi u nešto loše po vas.[
Većina je zatočenika otpuštena sa Golog otoka 1955. godine, nakon što su se u Beogradu svečano sastali i pomirili Tito i Nikita Hruščov, Staljinov nasljednik na mjestu Generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog saveza. Većina vojnih osoba ostala je ipak zatočena u logoru još dvije godine. Dio zatočenika ostao je u logoru čak do 1960. godine. Kaznionica je na Golom otoku djelovala i nakon toga, te je ukinuta 1986. godine.
Tc, tc, tc, razni unutarnji neprijatelji koji su usput nestajali što mrtvi, što živi. Nerado se govori o njima.
Mislila sam se šaliti. Ima blogerica i blogera koje to odlično rade. Da pokušam, ali kako… mislite li da bi išlo.
Kratko i koncizno nikako neće ići. Ne može biti zadovoljavajuće konkluzije.
Zaključak ili konkluzija nekog argumenta posjeduje karakteristiku valjanosti. Ako je zaključak valjan, tada nužno slijedi iz, prethodno navedenih, premisa. Ako zaključak nije valjan, tada on nije nužna posljedica premisa, odnosno, ne slijedi nužno iz istih. O njegovoj valjanosti ovisi valjanost cijelog argumenta.
O, miša mu mišjega. Stvar postaje vrlo komplicirana. Pogledajte taj niz nerazumljivih riječi.
Napr: premisa: Sud iz kojeg se izvodi zaključak.
Opla evo nas ponovo na riječci sud.
Pokolj na Daksi, (“Daksa 1944./45.") označava pokolj kojeg su počinili partizani u listopadu 1944. tijekom Drugog svjetskog rata na otočiću Daksi.
Nakon ulaska partizanskih postrojbi u Dubrovnik, partizani su na otoku Daksi likvidirali 53 istaknuta građanina, civila Hrvata, bez ikakvog suđenja. Ekshumacijom i DNK analizom utvrđen je identitet 18 osoba, dok je 35 ostalo nepoznato, a također je utvrđen i pravi broj žrtava jer se do ekshumacije sigurno znalo za 35 žrtava. Dana 19. lipnja 2010.godine žrtve sa otočića Dakse napokon su dostojno pokopane. Među mučki ubijenima bio je poznati svećenik Petar Perica ("padre Perica", zvali su ga Dubrovčani), autor pjesama Zdravo Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek' se ori.
Na okolnosti pokolja na Daksi baca svjetlo izvještaj tadašnjeg civilnog upravitelja "narodne vlasti" u Dubrovniku Ante Jurjevića Baje (1913. - 2001., 1953. god. odlikovan ordenom Narodnog heroja) od 25. listopada 1944. god.: riječ je o vrlo vrijednom arhivskom materijalu, koji baca svjetlo na okolnosti u kojima je moguće vršiti ovakve masovne ratne zločine nad civilnim stanovništvom.[6]
… bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se kriju trebat će učinit sve da ih se uhvati"
Sud: mišljenje o kome ili čemu. Ima još objašnjena, ali na kraju je osuda za onog (one) kojima se sudi.
U ovom slučaju i u mnogima drugima nije se sudilo. Čemu gubiti vrijeme. …bilo kako bilo ubit ih se mora…
Znam, znam ostala sam dužna objašnjenje tko su bili partizani ili N O V koja se borila u N O B eu. Jesu li ono bili antifašisti.
Naravno da jesu. Bili su antifašisti jer su se borili protiv fašizma. N O B je bila Narodna Oslobodilačka Borba. U to nema ikakve sumnje. U njoj su sudjelovali svi narodi i narodnosti kasnije SFRJ.
Jesu li svi bili komunisti?
E, pa sad… Neću se više igrati s brojkama. Nezahvalan je to posao.
Ali, zasluge su bez ikakve sumnje preuzeli komunisti. Bilo je u samom početku određenih koketiranja sa izbjegličkom Vladom u Londonu.
Šubašićem koji je kao lutak doveden u Hrvatsko ili Jugoslaviju i naravno izigran.
Pokušaja da se katolička Crkva preko Stepinca proglasi Crkvom u Hrvata i tako odcijepi od Rima. Po uzoru na pravoslavne Crkve.
Ali, sad je dosta. Umorna sam. Boli me srce jetra, želudac. Idem na zrak.
Odgovor pogled izvana: Nemaš pojma kakve zbunjoze i kriva mišljenja vladaju danas među mladima. Zato nacistički i ustaški znakovi po glavama, zidovima i transparentima.
U nas još traje drugi svjetski rat. Domovinski rat je prema njemu mačji kašalj, a i taj rat gubi značenje i pretvara se u produženu ruku ustaškog djelovanja.
S druge strane komunizam u svojim lošim stranama nije prepoznat. Naravno, da se u ovom malom prostoru ne može sve reći, ali eto.., možda uzaludno pokušavam.
Glavna prepreka i nemogućnost izlaska iz krize, secondo me, je prošlost koja nas djeli i naravno novac, ali o tome neki drugi put.
Nastavak slijedi, ako ozdravim od ovog pisanja ( i čitanja).
Zdravi i veseli bili.
Post je objavljen 08.11.2014. u 08:51 sati.