Marketing
Središte svemira
Najvjerojatnije ste čuli za dokumentarac „The Principle (Načelo)“, ili ga možda i gledali, ili čitali o njemu... Uglavnom, radi se o prikazu svemira koji se vrti oko svog središta - planeta Zemlje... U startu odbacujemo takvu tezu jer smo učili i naučili drugačije, zar ne?... Naravno, i ja odbacujem tu tezu jer se radi o kreacionističkoj propagandi i pokušavanju „dokazivanja“ nedokazivog – boga stvoritelja... I to na jedan vrlo malouman način, blago rečeno... Ali to je sasvim dovoljno da svi kreacionisti i ini protivnici znanosti i istraživanja pruže rukom i kažu: – evo vam dokaza, Zemlja je središte svemira, najvažniji planet... Dapače, svemir je stvoren zbog i za čovjeka... Toliko o antropocentrizmu 
... Zašto je uopće nekim ljudima bitno „dokazivati“ postojanje boga stvoritelja, zar to nije pitanje vjere, zar vjera za onoga tko vjeruje nije ujedno i znanje?... No, dobro, neću se više obazirati na ovaj dokumentarac, izrekoh svoje mišljenje o njemu, a isti mi je bio samo povod za ovaj post kojem je tema središte svemira, odnosno što mi uistinu možemo znati ili ne znati o svemiru i njegovom središtu...
Kao prvo, središte svemira kao i njegov početak i kraj ne postoje, a opet mogu i postojati
... Paradoks?... U biti jest, svemir nam djeluje kao paradoks... O svemiru znamo jako malo, ili bolje rečeno, o svemiru puno više ne znamo nego znamo ... Našem trodimenzionalnom umu uistinu je teško poimati svemir i pojave u njemu... Ono malo što o svemiru „znamo“ iz percepcije našeg trodimenzionalnog uma je to da je svemir konačan, ali neograničen... Proturječnost?... Ne baš... Uz tu neograničenu konačnost svemir je i zakrivljen – savinut sam u sebe... Kako bi to koliko toliko shvatili moramo se poslužiti dvodimenzionalnom analogijom – površinom kugle... Površina kugle je konačna ali nema granice, nema središta, ni početka, ni kraja, i zakrivljena je - savinuta u sebe... Sada toj slici dvodimenzionalne površine kugle dodajmo neko sitno dvodimenzionalno biće koje se kreće po njoj, ono kao takvo nije u stanju shvatiti trodimenzionalnost prostora koji čini kuglu... Za njega postoji samo površina kugle koju doživljava kao ravninu i njegovo je kretanje pravocrtno, nema doživljavanja zakrivljenosti kugle... I gdje god da se biće nađe na toj površini ono je u središtu, a sva ostala površina ga okružuje, isto tako u bilo kojoj točci da se nađe ono je i na početku i na kraju, ali to ne zna 
Slično je i sa našim doživljajem svemira... Naš trodimenzionalni um na sličan način nije u stanju poimati četvrtu dimenziju – prostorvrijeme... Za nas postoji točka u kojoj se nalazimo i ono što nas okružuje, trodimenzionalni prostor kroz koji se krećemo pravocrtno... Međutim, kako je svemir zakrivljen, konstantnim pravocrtnim kretanjem uvijek bi se vratili na polaznu točku... Ali, i kada bi se kretali brzinom svjetlosti to nam ne bi bilo moguće jer bi nam trebalo vremena koliko je svemir star... Bar nam tako kaže logika trodimenzionalnog uma... Kao što dvodimenzionalno biće na površini kugle ne „vidi“ trodimenzionalni prostor kugle tako ni mi ne „vidimo“ četverodimenzionalni svemir, već samo trodimenzionalnu površinu... A spoznaja te 4. dimenzije je ono što bi nam dalo uvid u stvarnost i omogućilo putovanje kroz svemir... Naime, kako su prostor i vrijeme neraskidivi, što se neki predmet brže kreće kroz prostor to se vrijeme više rasteže, a prostor steže... Kada bi putovali brzinom svjetlosti nama bi vrijeme stalo, a to bi bilo protivno svim zakonima fizike trodimenzionalnog prostora, jer ništa ne opstoji izvan vremena...
Ujedno, unutar trodimenzionalnog konačnog prostora ne može opstojati bekonačno velika masa koja bi trebala nastati u takvoj situaciji... Naime, što se predmet brže kreće njegova je masa veća, a brzina svjetlosti je najveća moguća brzina koja bi kod predmeta stvorila beskonačnu masu i zaustavila vrijeme... Crne rupe?... Recimo da su crne rupe prolazi kroz prostorvrijeme, ali one uništavaju trodimenzionalni prostor, u njima prostor i vrijeme ne opstoje... Samo beskonačna masa izvan vremena... Da poludiš
... Usporedimo dvodimenzionalnu površinu kugle i zamislimo rupu na njoj i drugu takvu rupu na suprotnom kraju površine kugle... A sad zamislimo da nema prostora u unutrašnjosti kugle, ali samo na tom mjestu gdje su rupe, odnosno da su te rupe spojene bez prostora između te tako tvore samo jednu rupu, u toj točci obje strane površine kugle su spljoštene, odnosno nema ih, jer je na tom mjestu rupa koja spaja dva suprotna dijela površine kugle... Da li smo uopće to u stanju zamisliti?... Slici kojoj naš um žudi da si to predoči najviše bi odgovarao torus... 
Kad bi dvodimenzionalno biće upalo u tu rupu u trenu bi se našlo na drugoj strani površine kugle koja to nije
... Proputovalo bi cijeli svemir u trenu... Ili ne bi?... Možda bi se pojavilo u drugom svemiru ili drugom vremenu?... Crte koje spajaju dvije točke u dvodimenzionalnom i trodimenzionalnom svijetu imaju beskonačan broj točaka, crte koje spajaju dvije točke prostorvremena su zakrivljene i imaju beskonačan broj događaja... No, malo sam otišao predaleko... Poanta je kako naš trodimenzionalni um doživljava svemir na trodimenzionalan način, a kako je svemir zakrivljen poput površine kugle (analogija koja našem umu jedina daje kakvu takvu smislenu sliku svemira) svaka točka u svemiru iz trodimenzionalnog oka promatrača može biti ujedno i središte i početak i kraj svemira, a također se može zaključiti kako središte, početak i kraj svemira ne postoje 
...Post je objavljen 07.11.2014. u 19:03 sati.