Nije strašno ići na groblje. Bilo je strašno kad sam bila mala. odnosno, bilo mi je naporno. Ali tada je bilo još sve svježe, a
išli smo često. Sada idem jednom godišnje, sama, i to je puno lakše izdurati. I javni prijevoz je super organiziran.
Evo još jednog busa. Vrijeme je divno.
Vidi, vidi, ljubičasti lampaši. To se ne vidi često. Uzet ću te.
Drek. Nemam ni upaljač. Imam samo tri upaljača doma u kuhinji, koje nikad ne koristim, ali zašto bih ih se sjetila na vrijeme?
Možda još i cvijeće, neku lončanicu.
Eto, ako čovjek nije smislio nedjeljni ručak, kao ja danas, može svašta fino jesti na prilazu groblju. Ima i štandova sa slatkišima.
Ups. Nisam skužila da je svijeće na ovoj jednoj strani lončanice malokc oguljeno. A što sad, bit će još gore dok ju doteglim.
Samo polako, kud se žuriš? Radiš to dovoljno rijetko, izvoli to raditi kako se spada.
Usput ću malo zaliti cvijeće, možda mu bude godilo. Voda je hladna, brrrr.
Zemlja oko groba je još mokra. Kako može biti ovoliko blato, pa kad je zadnji put padala kiša?
Pored ujakova groba mali je kameni spomenik s anđelima za djevojčicu koja je umrla 1928. Nesreća, bolest?
Anđeli su pomalo izgubili oblik. Ispod spomenika je blok na kojem je uklesano
ime majke koja je umrla 1964. Što li se dogodilo ocu? Koliko već dugo stoji tu, a da ga nitko ne obilazi?
Na ploči je nekoliko lampaša, a u vazi umjetno cvijeće. Znam da ih stavlja moj djed jer mu je žao da ploča bude prazna.
Rekao je da su im ukrali nešto s groba. Puno godina ranije pokušali su ukrasti i kipić Majke božje, napukla je gotovo cijelom duljinom.
Svašta. Baš svašta.
Kraj prabake novi grob, crn i sjajan na popodnevnom suncu. Uklesane su samo godine rođenja.
Bračni par se pripremio na vrijeme. Iza njenog imena piše i nadimak i djevojačko prezime, iza njegovog imena piše
"sv.Rok". Mjesto? Nadimak? Omiljeni svetac?
Po godinama su blizu baki i dedi. Baka stalno tvrdi u zadnje vrijeme da "ide u svom kraju". Ne želim razmišljati o tome, ni slušati ju uopće.
Kod praujaka i supruge gužva cvijeća i svijeća.
Skupljam izgorjele lampaše i obećajem si, baš kako sam si obećala lani, da ću iduće godine biti spremna. Uzet ću onaj skupi
što gori neki nebulozan broj dana, a navodno ima lijepo svjetlo, ne žmiga. Upaljače imam, sad imam i šibice.
Pitam se ima li lampaša na grobu drugog djeda i druge bake.
Prije nego što se snađem, kraj je. Sve sam postavila, pomolila se. Sad treba polako kući.
Sunčano je, tiho i toplo.
Krizanteme se žute u beskonačnim redovima.
Post je objavljen 06.11.2014. u 15:28 sati.