Pregled posta

Treba se pripremiti na „monetizaciju“. Monetizacija je ništa drugo nego svojevrsna ovrha ili prisilna naplata dugova. Monetizacija je kada se na fini način „ostaje bez gaća“. I sigurno ljepše zvuči da ste „monitezirani“ od onog „bez gaća“, pogotovo za većinu koja smo sjedi onako, koja ne promišlja. Ma promišljati možda i ne mogu i ne trebaju svi, ali sigurno mora barem akademska zajednica.

Inače što se tiče monetizacije autocesta, ona je neupitna. Izgleda da se mora. Upitno je samo da li ćemo prestati sjediti, samo onako, ili ćemo konačno početi i razmišljati i uzeti stvari u svoje ruke, kako se ne bi dogodili scenariji "monetizacija vodnih resursa", pa "monetizacija zemljišta", pa "monetizacija zraka".

Mi ne proizvodimo dovoljno odnosno trošimo više nego što imamo, ne stvarajući nove vrijednosti, pa se logično otvara pitanje da li uopće možemo vratiti ono što smo posudili od drugih. Posuđeno smo potrošili neracionalno, za "nepotrebne i neproizvodne stvari, koje nisu oplodile posuđeno”. Proizvodnja dugova je bila u funkciji vlada i političkih elitica da ostanu na vlasti. Proizvođači dugova su bili financijaši tipa “Škegre, Šukeri i Linići”, a kočničari proizvodnje novih vrijednosti gospodarstvenici tipa “Vidoševića, Čačića, preko Jurčića i Miloševića, do Vrdoljaka”. Znam da samo navedenim prezimenima činim nažao, jer bi morao ispisati dužu listu imena, ali mi je ovaj tekst ograničen na 3 - 4 kartice, pa prepuštam svakom da za svoje potrebe doda nekoliko stranica s imenima drugih nacionalnih i lokalnih proizvođača društva umanjene vrijednosti. Svakako ne zaboravite zastupnike i vijećnike na svim razinama za svako dizanje ruku u korist odluka koje nisu donosile dodanu vrijednost. I za ono dizanje ruku kada se skoro pa poklanjala INA.

Oko Rafinerije sam i emotivno vezan jer stanujem u Sisku. Nažalost, volio bi da sam u krivu, ali mislim da Rafinerija nema šanse (nažalost, propušteni su svi vlakovi!). Kada je trebalo modernizirati Rafineriju s opremom koja bi iskorištavala energiju iz ostataka, a to se radi spaljivanjem, svi su, čak i Sindikat uprli da budu protiv “spaljivaonice”. Zeleni, Sisačka ekološka akcija, vođena novinarom Danijelom Preradom, a poduprta "sveznadarima tipa Piršić&co” i medijima (od javne TV do NOVE, RTL, preko gotovo svih medija sve do Novog lista), je tražila glede unapređenja postrojenja nemoguće. Bilo je sve ili ništa! Odmah i sada! Grad je tužio Rafineriju zbog nepostojećeg utjecaja na zdravlje. Sadašnja EU zastupnica gospođa Petir je digla bolesne da traže odštetu, pa je čak i za bolesti koje su dobili “alkoholičari” bila kriva Rafinerija. Ona je dobila “živu u kosi” jer je samo prošla kraj rafinerije ili neke druge tvornice. Glasni su bili svi oni koji su si na taj način davali značaj, a šutjeli su oni koji su imali odnosno oni koji su morali što reći. MOL veću podršku za smišljenu prodaju derivata proizvedenih u Mađarskoj nije mogao dobiti.

Kod spašavanja Rafinerija se po mom mišljenju radi o zadnjem očajničkom pokušaju umanjenja štete po sistemu “daj što se još može dati”, a ne više o suvisloj rafinerijskoj proizvodnji. Ta ne može opstati rafinerija koja radi samo 2-3 mjeseca godišnje, ako se ne nađu dodatna tržišta. Pa nema više ni onih koji bi preuzimali sporedne proizvode. DIOKI na rezanje i rasprodaju. Upravo dok ovo pišem novi protest obespravljenih radnika. DINA izgleda već poodavno izdahnula. Radnici nisu dobili plaću 24 mjeseca. Kao da nemaju više snage ni da se pobune.

Pada mi na pamet sva učinkovitost agencija odnosa s javnošću, „PR-agencije“ koje su prepoznale „nas koji samo sjedimo“. Prvo je bila lansirana vijest oko zatvaranja Rafinerije u Sisku, a možda i u Rijeci, a onda je šaptom prošla informacija da se otpušta nekih 350 radnika. To poslije najavljenog zatvaranja i više nije bila vijest, jer eto odlazi samo njih 350 i treba brinuti o rafinerijama. O rafinerijama se sada malo šuti. Mjesec ili dva. Odlazi njih 350, pa tko njih šiša. Još nisam na redu, iako se zna da je samo pitanje vremena kada će i ostali. U kvotama po 350, u manjim skupinama ili svi odjednom. Odjednom vjerojatno ne. Znaju PR-agencije svoj posao.

Pada mi na pamet transparent kada su štrajkali radnici bivše Željezare Sisak. Pisalo je: „Danas mi, sutra vi“. Oni koji samo sjede nisu prepoznali poruku. Polako nema „željezaraca“, neće uskoro biti ni „inaša“, pa „okijevaca“, pa „plivaša“, pa ....... i tako prolazi slava, ali eto ima monetizacija. Pa i to je nešto. Mora da je i dobro kada tako strano zvuči, samo kada to u prijevodu ne bi predstavljalo tako tragičnu istinu, „bezgaćanstva“.

Mediji kao mediji. Za njih je samo loša vijest dobra vijest. Što lošija vijest duža minutaža. Oni podržavaju samo one protiv. Ako je netko protiv termoelektrane na ugljen, odlično. Pa protiv hidrocentrale, odlično. Pa protiv golfa, ma bravo. Pa da se našim cementarama zabrani korištenje alternativnih goriva, iako to koriste od Švicarske do Norveške, bravo. I akademska zajednica, koja školuje inženjere za rad u tim i takvim termoelektranama i tvornicama šuti. Nigdje glasa profesora i akademika kako to trebamo. Da se ne srame jer obučavaju studente za rad u proizvodnim tvrtkama?

Pa i kada se otvara uređaj za pročišćavanje otpadnih voda, za nas po neprimjernim tehnologijama, koje će podići cijenu vode na basnoslovnih 44 kuna/m³, kao u Sisku, svi šute. Pa i kada se otvori uređaj za pročišćavanje otpadnih voda u Božnjakovini i odmah konzervira jer na uređaj nije nitko priključen, to je tip uređaja kao i onaj most kod Karlovca od bivšeg ministra, koji stoji usred polja, šutnja. Znam da su mnogi iz te i takve akademske zajednice sudjelovali u gradnji mnogih Potemkinovih sela, ali opet. Zar baš svi? Zar nema ni jednog koji uz sjedenje i barem malo promišlja? A hvale kada se u Zagrebu želi uvesti sistem postupanja s komunalnim otpadom koji navodno funkcionira samo u San Francisku i nigdje drugdje. Ni u Beču, ni u Amsterdamu, ni u Štokholmu.

Nije upitno, mi smo bili dobri gospodari. Dobrima smo prestali biti kada nismo razumjeli što to znači demokracija. Ona je u principu ista kao i samoupravljanje, samo što se bira između njih nekoliko, koji bi se trebali razlikovati po kompetentnosti. Mi bi, kao birači to trebali znati prepoznati. No, problem je jer smo mislili da se u demokraciji ne smije skidati prije novih izbora one na vlasti ako ne rade dobro. A oni na vlasti, znajući da većina samo sjedi, uzeli su vlast u ruke i jer ne znaju drugačije, zaduženjima i dijeljenjem nekih malih prednosti, nekim sinekurama za manjinu, kupuju vrijeme. Pa tako imaju neke prednosti i mediji i akademska zajednica, kao da i oni neće doći na red. Ne smije se zaboraviti da je stvarnost vrlo gruba i da vrijedi „danas neki drugi, a sutra eto i mi“.

Na kraju ćemo svi biti monetizirani, ne počnemo li proizvoditi posude za otpad i cijeniti svoje. I zato prvo do Tehnixa. To je u ovom kontekstu i istinska potreba, ali i sinonim za mnoge male velike kompanije, koje nažalost imaju problem samo u tome jer su naše, a one, nekako zna se, malo su drugačije i zna se, manje daju samo „onako“. Uz to, naš mentalitet, odgajan još od vremena kupovine šarenih stakalca na Ponte Rosu, stariji se sjećaju tog omiljenog šoping-centra u Trstu, koji je bio tako očaravajući za nas gladne raznih roba, nekako vjeruje samo „stranom“. Tako mi je drago da danas s ponosom mogu strancima pričati u „našim Tehnixima“! Vjerujte i zbog osobnog interesa. Oduvijek sam bio lokal patriota.

Ovo možda nema veze s temom. Nedavno sam upitan što mislim o „outsorcing-u“! Odgovorio sam da su danas na snazi radnička prava iz zadnje Jugoslavije to bi bilo jako korisno. Inače ne. Čuo sam za jednu „outosrciranu“ djelatnicu u rasadniku. Neprovjereno je, ali mi se čini kao da bi moglo biti moguće. Plaća nekih 3500 kuna. Ona „outsorcirana“ dobiva 50%, a gazda koji ju je „outsorsirao“ dobiva 50%, svaki mjesec. I ne može se zaposliti izravno. Samo preko „outsorcinga“. Vjerojatno onih 50% gazdinih ide ... ma zna se! Evo, možda ovo može biti neki komentar na dilemu da li mi baš moramo živjeti tako siromašno i duhom i kruhom. Ne mogu se oteti dojmu da smo si ipak za sve sami krivi, jer većina sjedi, samo onako!

Bez domoljublja, i proizvodnja zamire

Umišljam si da razumijem. Premijer Milanović je bio u Americi kako bi kod nas doveo proizvodnju računala i visoke tehnologije, kako bi u Hrvatsku uveo “high tech”. Sada kada je vidio ono „high-tech“ na američki način, podsjetio bih ga da bi trenutno kod nas „high-tech“ mogla biti proizvodnja kanti za otpad. Naime, ne proizvodimo ni to. Treba pitati ministra Zmajlovića i direktora Fonda za zaštitu okoliša Müllera, zašto nisu osigurali proizvodnju kanti za otpad i zašto ih se uvozi na desetine tisuća? Ma dobro, to je samo retoričko pitanje, zna se zašto se uvoze, zar ne? Ali eto. Sjećam se da smo početkom 90-ih dodijelili znak „Prijatelj okoliša“ jednoj tvrtci iz Pregrade za izradu posuda iz plastike. Neke kante iz onog vremena još se mogu pronaći po našim gradovima. Premijer Milanović bi trebao zadužiti imenovanu gospodu da provjere, kako su se nekada radile kante iz plastike i vrijedi li ta tehnologija još danas. Možda bi se moglo angažirati i nekoliko sveučilišta da proniknu u mudrost proizvodnje kanti za otpad. A da zatražimo financiranje iz kakvog fonda za znanost EU?

Znam da će mi se po ne znam koji puta zamjeriti kako imam nešto protiv nas i našega, ali se ne mogu odreći cinizma kada slušam naše vrle vođe i one koji su do jučer bili vođe, sa silnom željom da to opet malo budu. Kod naših elita je problem da uvijek znaju sve i prije i poslije, samo ne znaju onda kada su na vlasti.

Inače, to s kantama sam spomenuo samo usput. Sada pametni više ne stavljaju posude svih duginih boja za skupljanje otpada na izvoru. Kako sam upozoravao sve i sva, u naslovu spomenuta tvrtka TEHNIX iz Donjeg Kraljevca je razvila tehnologiju razvrstavanja otpada iz jedne posude. Znaju to svi političari od prije, ali i bivša ministrica okoliša gospođa Holy i sadašnji ministar Zmajlović. Zna to i dobar dio ministara iz sadašnje vlade. I ništa. Uvozi se i primjenjuje uvozno, višestruko skuplje. Inače ne bi ni stranci imali ništa protiv proizvoda tvrtke Tehnix, ali oni nemaju to znanje! I kao pravi domoljubi serviraju nam ono njihovo.

Da je premijer baš onaj pravi premijer, onako domoljuban kakvi su premijeri država koje štite svoju ekonomiju, pa da je barem znao izabrati prave suradnike koji bi eto znali potaknuti „high - tech“ proizvodnju običnih posuda od plastike, ono što zna svaki mali priučeni „plastičar“, mogao je na put ponijeti tehnologiju TEHNIX-a. Jest da se radi o tehnologiji razvrstavanja i obrade otpada, ali siguran sam da bi nekoga i to zaintrigiralo. Mehaničko biološka obrada, poznata pod MBO-T je trenutno najbolja na svijetu. Nema bolje. Problem je u tome što je jeftina i efikasna. Nova je i nije proizvedena u bijelom svijetu, već u bijelom Međimurju. I to, da je domaća, pa je teže ostvariti neke sitne interese zbog kojih se ponekad puni Remetinac, je izgleda najveći nedostatak MBO-T.

Uvozimo trećerazredne tehnologije prerade obrade otpada, što će vrlo brzo biti vidljivo na primjerima u Rijeci i Puli, a za Tehnix koji radi najbolju opremu, koja daje najviše vrijednosti za uloženo vrijedi “no pasaran u Hrvatskoj”. Do sada je najbliže postrojenje, koje radi kao švicarski sat, u Novom Sadu, a može se i do Doboja i Konjica.

Ne krivim nikoga. Žao mi je samo da kod nas nema domoljuba u politici i privredi. Sve ih nazivam neznalicama. Zamjerilo mi se. Kao nije lijep izraz. Pa dobro, ako nisu ili niste neznalice, a uništili ste skoro sve iz prošlosti i doveli nas pred neizvjesnu budućnost, sa samo ostacima ostataka prošlog blagostanja, kako da Vas nazovem? Štetočinama, lopovima ili mafijašima? Odaberite si što biste željeli biti.

Svjestan činjenice da nismo u stanju proizvesti niti običnu plastičnu posudu za otpad i razočaran činjenicom da ne koristimo domaće, višestruko bolje i korisnije, u mom površnom razmišljanju mislim da monetizacija cesta više nije pravo pitanje. Ako jako brzo ne progledamo, monetizacija je tema koja će nas čekati uskoro kao “monetizacija vodnih resursa”, pa “monetizacija zemljišta”, pa “monetizacija zraka”. Zadužili smo se i još se zadužujemo, uništili gotovo sve što je nama davalo mogućnost proizvodnje dodane vrijednosti, potrošili sve kredite i sada dolazi na naplatu naše neodgovorno ponašanje.