Marketing
Dan poslije; Nosač uspomena
Sjedim na hladnom, nadgrobnom kamenu umoran od svih smrti koje su se očešale o mene u posljednjih pet godina. One od 1991/95. i ne računam, one su u nekom od foldera moždanih vijuga i iskaču kad one hoće, a ne kada ja to želim. Da je po mojoj volji taj folder nikada više ne bi više bio otvaran. A ove posljednje. Jedna za drugom, brzo i stalno. U nekoj ubitačnoj konstanti. Nekom paklenom, preciznom rasporedu. Sve dok ne ostadoh skoro sam. Ostaviše me kao posljednjeg nosača svijeća i cvijeća, i prokletstva uspomena. Ili blagoslova. Nisam siguran.
Ma nisam baš sam, nisam posljednji. Ima pokoja i mlađa osoba ali one – osim sina moga, drže do viših razina meni pomalo nedokučivih. I dok oni kažu da su u mislima s njima ja nosim vodu, perem ploču i kamen, brišem slova, berem cvijeće iz vrta jer držim da oni to cvijeće više vole od onoga umjetnoga i kupovnoga. Iako nije tako raskošno. I užgam svijeću i pozdravim se s njima barem jednom tjedno. A one ostale dane mislim na njih. Bez obzira na datume. I prekrižim se, pa čak pokušam promrmljati i molitvu. Započnem ali ju ne dovršim. Nerazumljiva je ali se uzdam da onaj kome je upućena to razumije. I zna ju dovršiti. Oduvijek sam bio slab s moljenjem.
Nisam se pomolio ni kada sam ja umro. Nisam ni imao vremena. A i da jesam imao vremena ne bih se molio jer to nisam ni znao. Čak se i ne sjećam da sam bio mrtav. Zbog čega su me vratili, pitam se već godinama. Dal' su me svojim životima otkupili meni najdraže osobe? Ako i jesu često puta pomislim da im je žrtva bila uzaludna. Ili nije? Ostaviše me kao svoga posljednjeg nosača svijeća i cvijeća, i prokletstva uspomena. Ili blagoslova. Nisam siguran.
Post je objavljen 03.11.2014. u 23:50 sati.