Marketing
Zauvijek tuga
Svaki dan je podsjetnik na ono što smo imali i izgubili.
Svaki dan.
Uvijek je u njemu neka sitnica koja asocira, pa makar to bila pjesma ili film, situacija ili osoba.. uvijek je nešto. Ta praznina u duši je toliko duboka da se baš apsolutno ni s čim ne da čak ni zamaskirati, a kamo li popuniti. Ne možeš se otrgnuti od svojih misli kako je trebalo sada biti. I zato me strašno ljute emisije i ljudi koji ti silom žele nametnuti da to nije dobro i da tako ne bi smjeli razmišljati. Ne shvaćam kako oni zamišljaju da to izgleda??? Zar ti možeš utjecati na to hoće li te nešto podsjetiti na tvoje dijete i da se automatski ne pitaš kako bi ono sada u tom trenutku izgledalo, što radilo i kako se osjećalo? Što misle kako se osjećaš kad dođeš na grob svog djeteta, i pogledaš u sliku a nahrle ti sjećanja na njene nasmijane oči, zvonki glas koji govori : “ Kad ja budem velika, onda ću...“??? Zanima me kako bi se u tom trenutku majka trebala osjećati? Veselo? Ili to mora odmah potisnuti jer to nije normalno da tako razmišlja?? Smješiti se toj sličici i biti zahvalan što si ju uopće imao? Što, što?? Pa gdje je tu razum, gdje su tu osjećaji?? Nije mi jasno zašto ljudi toliko zaziru od boli, tuge i patnje kad su oni isto tako sastavni dio ovih naših života koje živimo? Na žalost jesu, i onaj tko ih mora osjetiti na svojoj koži vrlo dobro zna da su stvarni i da se ne daju samo tako potisnuti, izbrisati ili ignorirati. Potiskivanjem sigurno samom sebi radiš još gore. Ja u to duboko vjerujem. Dok ja izbacujem sve što osjećam makar na papir ili tipkovnicu ili još bolje u razgovoru s prijateljicom, do tad ja znam da čuvam svoj razum i svoje živce koji su mi potrebni za moju obitelj. Lagati neću, ni sebi ni drugima, ovakav život je bijedan i nije nešto što bi itko poželio živjeti, jer je nada potpuno izgubljena, jer nema povratka i nema ispravka. Neke se životne situacije mogu i popraviti i srediti tako da se život proživi koliko toliko sretno i zadovoljno, ali neke se ne mogu promijeniti i zato ti od života naprave pakao. Koji naravno postoji u tvojoj glavi i u tvojoj duši ali ga naučiš skrivati od drugih da im ne budeš naporan, no on je tu. Teško je objasniti nekome tko to nije doživio što zapravo znači gubitak potpunog smisla života. Jer i kad imaš za koga i dalje živjeti kao ja.. kad imaš dijete koje isto tako beskrajno voliš i koje će te uvijek trebati to je nešto što je normalno.. tako je trebalo uvijek i biti ... i to tako i prihvaćaš .. ali kad imaš ovakvu tragediju gubitka vlastitog djeteta i njegove budućnost i svoje budućnosti s njim.. i kad znaš da je to zauvijek.. tada to nije normalno i tada se gubi smisao života. Tada ostaješ živ, ali više ne živiš.
Znam da smo svi mi skloni idealizirati onoga koga više nema.. a to je još izraženije kad je u pitanju sedmogodišnje dijete koje je bilo neiskvareno iskustvom i dovoljno naivno da se bilo u stanju veseliti svom životu, i da svaka majka svoje dijete najviše voli i uzdiže, ali si nekako ipak to pokušavam realno objasniti.. Stela je bila aposlutno drugačija.. jedno nevjerojatno toplo biće koje je preuzimalo na sebe sve tuđe brige i tuge i suze.. i znala je to prekorenuti u pozitivu i donijeti svakom olakšanje.. Jednostavno je bila posebna i ne mogu se pomiriti da je više nema. I da više nikad neću moći ništa za nju napraviti.. ništa ju naučiti i ništa od nje naučiti. To je tako silno bolna i teška spoznaja da ne znam što bi ju ikad više moglo ublažiti i promijeniti. Može ti život prirediti usporedno i lijepe i sretne trenutke.. to svakako .... s tim i računam i tome se nadam... Tina mora imati svoj put i svoju sreću i ja ću se radovati svakom njenom uspjehu.. ali ono drugo ostaje nešto drugo.. i tu nema ravnoteže.
Post je objavljen 03.11.2014. u 11:37 sati.