Pitam se zašto u ovo prekrasno jutro ovako ozbiljna tema?
Baš zato, mislim.
Fašizam je naziv za ideologije i pokrete koji smatraju kako je država temelj ljudskog društva, odnosno institucija koja treba u potpunosti nadzirati svaki aspekt društvenog života.
Fašizam je ime dobio po pokretu koga je u Italiji osnovao Benito Mussolini i koji je bio na vlasti od 1922. do 1943. godine.
Etimološki ime dolazi od italijanske riječi fascio, koja doslovno znači "snop", a u prenesenom smislu "savez". Ta riječ potječe od latinske riječi fasces, koja je u Starom Rimu označavala snop pruća sa sjekirom koga su liktori koristili za izvršenje tjelesnih kazni za prijestupnike, odnosno kao simbol državne vlasti. Fašisti su preuzeli tu simboliku, naglašavajući nadmoć države nad pojedincem,..
Nacizam je blizak fašizmu i često se uspoređuje s njim, djelomično i zbog vojno-političke alijanse između fašističke Italije (1923-1943.) i nacističke Njemačke prije i tokom Drugog svjetskog rata. Međutim, te dvije ideologije se razlikuju i trebale bi se posmatrati kao srodne, ali sa dovoljno razlika da bi bile posebni faktori. Jedna od najvažnijih razlika između te dvije ideologije je ta da je italijanski fašizam kao osnovu imao državu na prvom mjestu, dok je kod nacista to bio njemački narod, definiran svojom rasnom dimenzijom. Njemačka rasa je po njihovom uvjerenju superiorna drugim rasama i kao takva bi se trebala širiti na štetu ostalih!
Naročito Židova koji su stradali u Holokaustu.
Izvorno, riječ holokaust označava žrtvu paljenicu, pri kojoj se spaljuje cijela životinja. Danas je međutim u cijelom svijetu ta riječ uobičajeno ime za genocid nad Židovima (hebrejski: éŐĐÔ/šoa), te u širem značenju i sustavno istrebljivanje drugih grupa (prvenstveno Romi) za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj.
Nacistička ideologija je specifična (Židovi se proganjaju na temelju rase, a ne vjere), ta mržnja i osuda imaju duboke korijene u kršćanskoj civilizaciji (antisemitizam).
Iznose se teze da Holokaust ne bi bio moguć, barem ne u tako masovnom opsegu, da nacisti nisu uživali prešutnu ili otvorenu podršku nežidovskog stanovništva, čak i u okupiranim zemljama poput Poljske, motiviranu pohlepom i otvorenim ili latentnim antisemitizmom.
Holokaust je iza sebe ostavio trajne posljedice. Računa se da je u njemu ubijeno 5.29 do 6 milijuna [1] Židova, odnosno trećina svih Židova koji su prije rata živjeli u svijetu. Demografska slika u Europi se bitno promijenila, pogotovo u Istočnoj i Srednjoj Europi, gdje su židovske zajednice prestale postojati. Najveći dio preživjelih je odlučio emigrirati u SAD, odnosno u Palestinu, gdje je stvorena židovska nacionalna država Izrael.
Sve ovo sam uglavnom sam našla na wikipediji.
Sad dolazimo do pojma antifašizam.
Antifažizam na hrvatskom ne postoji na wikipediji. Zapravo hrvatska wikipedija, žao mije to reći, preblaga je i pristrana prema fažizmu u Hrvatskoj.
Antifažizam je borba protiv fažizma. Kratko i jasno.
Antifažizam je najbolje što se moglo dogoditi čovječanstvu dvadesetog stoljeća. Bez antifažizma bi svijet, ne samo Europe, postao mračno i tužno mjesto bez slobode i nade. Zavladala bi pošast koja bi nas ljude uništavala gore nego kuga i kolera. Pitanje koliko bi vremena trebalo da se čovječanstvo izvuče iz tog stanja i dali bi se uopće izvuklo.
Ali, sada dolazimo do pojmova kao što su komunizam, demokracija i slično.
Pokušat ću biti potpuno nepristrana. Što se u vrijeme fažizma događalo u Hrvatskoj?
Ima to stanje svoju prošlost koja se zvala Jugoslavija u koju se Hrvatska našla nakon završetka prvog rata i pada Austrougarske monarhije. Malo svojom voljom- ne zaboravite da su Jugoslavenskom odboru sjedili Trumbić. Supilo, Meštrović i drugi Hrvati uz Srbe i kasnije pridružene Slovence., malo bez svoje volje, a malo i na silu. Hrvatska je bila u sastavu Austrougarske i doslovno je kao takva izgubila rat. Tako je i tretirana u prvoj Jugoslaviji.
Politički su se Hrvati pokušali koliko toliko osamostaliti. Nije baš išlo. Prvi put u dugoj hrvatskoj povijesti ukinut je hrvatski sabor. Hrvatska niti formalno više ništa nije odlučivali o sebi samoj. Radić je govorio o guskama u magli koje su odletjele Beograd.
20. lipnja 1928. u beogradskoj skupštini radikal Puniša Račić ubio zastupnike HSS-a Đuru Basaričeka i Pavla Radića, a ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića, koji je ubrzo umro od posljedica atentata. Odmah po pristizanju vijesti o atentatu na hrvatske zastupnike, u Zagrebu je došlo do spontanih demonstracija na kojima je postavljen zahtjev za uspostavom republike.
Bilo je dovoljno nepravdi i nesporazuma ( ne mogu u jednom postu sve opisati, ali onaj koji traga za istinom, iskreno traga, sve podatke može naći u bezbroj publikacija, knjiga, a i na samom Internetu koju sam, mislim na istinu i sama tražila) pa su Hrvati željeli osamostaljene.
Nažalost osamostaljenje su dobili za vrijeme drugog svjetskog rata uz pomoć mračnih slila fažizma i nacionalsocijalizma koji je vladao u zemljama Italije i Njemačke.
Jedna mala digresija. Moj omiljeni pisac Jorge Luis Borges napisao je samo nešto malo o nacističkoj Njemačkoj – neku vrst karmičke, sudbinske priče Njemačkog naroda u tom periodu. Skoro bih rekla da je mislio filozofski ili bolje rečeno transcendentalno što bi se i moglo misliti da se drugi svjetski rat nije događao u suvremenosti, praktično traje i danas.
Vratimo se na Hrvatske prilike.
Iz emigracije se vratio Ante Pavelić koji je bio najradikalniji u zahtjevima za samostalnost.
Pavelić je primao podršku od talijanskog fašističkog režima Benita Mussolinija, koji ih je vidio kao sredstvo za rušenje Jugoslavije i proširenje talijanske države na jadransku obalu. Mussolini je dopustio Paveliću da živi u Rimu i obučava ustaške paravojne jedinice koje su se spremale za rat s Jugoslavijom. Kasnije se velik broj Hrvata pridružuje ustašama zbog razočaranja srpskom politikom vođenom u Jugoslaviji.
Dana 6. travnja 1941. Treći Reich izvršio je invaziju na Jugoslaviju. Nijemci su mislili da će slom Jugoslavije olakšati, ako stupe u vezu s Hrvatima i drugim neprijateljima kraljevskog režima (neš' ti sile.da umreš od smjeha. baš im je trebala naša podrška. pregazili su nas i cijelu jugoslaviju kao istrulo voće palo po podu. vlada je pobjegla u emigraciju. o tome bi se imalo što reći). Kako je većina Hrvata podržavala Seljačku stranku, Nijemci su htjeli dati vodstvo nezavisne Hrvatske predsjedniku Seljačke stranke, Vladku Mačeku, što im se činilo bolje nego podržati ustaše, jer su Nijemci imali mišljenje da je Pavelić talijanski štićenik. Kada je Maček odbio njemačku ponudu, Adolf Hitler prihvatio je talijanski prijedlog i Ante Pavelić je postavljen na čelo novonastale hrvatske države. Dana 10. travnja 1941., doglavnik Slavko Kvaternik proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku u ime poglavnika dr. Ante Pavelića.[20] Dana 13. travnja 1941. Pavelić je stigao u Hrvatsku, a noć na 15. travnja 1941. provodi sa svojom ustaškom emigrantskom pratnjom u Zagrebu.
Da bi dobila podršku svojih saveznika, NDH uvodi jednostranački sustav po uzoru na Njemačku i Italiju. Sve političke stranke su raspuštene. Mnogi Hrvati koji su htjeli pomoći u razvoju nove hrvatske države, zbog svojih političkih stavova su zatvoreni, među njima i Vladko Maček, koji je u početku bio zatvorenik Sabirnog logora Jasenovac, da bi kasnije bio u kućnom pritvoru, takva je situacija bila u NDH sve do završetka rata. Kako je Pavelić bio poglavnik i Ustaškog pokreta i Hrvatske, imao je apsolutnu moć. Kao dio kulta osobnosti kojeg je stvorio, Pavelić je predstavljan kao druga najvažnija osoba u hrvatskoj povijesti, istican je zajedno uz Antu Starčevića kao osloboditelj hrvatskog naroda. Razni pjesnici pišu pjesme posvećene njemu, nastaju slike i skulpture, najpoznatije su skulptura Antuna Augustinčića i portret koji je naslikao Ante Kaštelančić.[16]
Pavelićevu unutarnju politiku nije prihvaćao veliki broj Hrvata zbog njegovog zatvaranja političkih neprijatelja i Židova, koji su bili prihvaćeni u hrvatskom društvu. Njemački utjecaj na Hrvatsku vodio je do donošenja zakona o zatvaranju Židova što je u narodu dočekano s nevjericom obzirom da su veliki broj visokopozicioniranih časnika NDH činili Židovi, kao što su i supruge nekih ministara bile Židovke. Josip Frank, poznati pravaški političar i čovjek u čijoj je stranci bio i sam Pavelić, također je bio Židov do svoje 18 godine kada je prešao na katoličku vjeru.
E, sad ti nesretni prelasci na katoličku vjeru. Kasnije će se tvrditi (Crkva) da su se tako spašavani životi. Moguće..!? Čak vjerujem je da je u puno slučajeva bilo tako. Ali, vjerujem da je negdje bilo i prisile ili uvjerenja u Crkvi da se to radilo o promjeni svijesti i svjetonazora. Kako god neki su životi i spašeni. Puno njih nije. KAKAV JE TO ŽIVOT MORAO BITI. Te kolone ŽIVIH, A VEĆ MRTVIH. Muškarci, žene djeca. Bez suda i osude. Zato jer si drugačije narodnosti i vjere.
Čini se nezamislivo, ali događa se i danas.
Što zovemo segregacijom?
Segregacija jest prisilno i sustavno razdvajanje osoba po nekoj od osnova zabrane diskriminacije - članak 5. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Najdrastičniji oblik segregacije je rasna diskriminacija kojom se izdvajaju pripadnici određenih rasa, naroda, etničkih skupina, vjera ili spola i onemogućuje ih se ili u znatnoj mjeri ograničava u ostvarivanju temeljnih prava. Institucionalni oblik segregacije jest apartheid. Primjer apartheida nalazimo u Južnoj Africi 20. stoljeća gdje je državni sustav vladajuće bijele manjine uskraćivao političku i gospodarsku jednakost crnačkom dijelu populacije. Sustavna segregacija bila je propisana i zakonima pa je tako 1950. godine donesen zakon po kojem je bijela osoba kazneno odgovarala u slučaju seksualnih odnosa s osobnom rase druge boje kože. Na izborima su samo bijelci imali pravo glasa. Strahote apartheida i spoznaje o neprihvatljivosti rasne segregacije velikim su dijelom potakle razvoj međunarodnog antidiskriminacijskog prava.
Dvadesetiosmog kolovoza 1963. 250 000 ljudi skupilo se u podnožju spomenika predsjedniku Lincolnu u Washingtonu. Četiri od pet sudionika bili su crnci. Martin Luther King Jr. održao je svoj slavni “I Have a Dream” govor.
Dok su vladu predsjednika Kennedya hvalili zbog truda u donošenju novih, učinkovitijih zakona o građanskim pravima koji bi štitili pravo glasa i učinili segregaciju nezakonitom također su ju i kritizirali zbog nereagiranja na kršenja građanskih prava crnaca na Jugu. To je bio bitan faktor koji je utjecao na donošenje zakona o Građanskim pravima iz 1964. i Zakona o pravu glasa iz 1965.
Građanska prava za vrijeme Kennedya!!!!
Da se smrzneš, a i danas je sve to, ta prava, upitno.
Pogledajte kod nas drastični primjer Roma! Ajde iskreno zavirite u svoja srca.
Što mislite o Romima?
Mi koji smo prošli kasniji teror u komunizmu vrlo dobro znamo što je strah. Nije to obično koketiranje s zgodnom inačicom „ministarstvo straha“ To je pravi nepatvoreni strah kad kroz kuću, u rane jutarnje sate, još je noć, a ti si dijete i skrivaš se iza majčinih skuta. I plačeš. Svi su na nogama. Djed, baka, teta, majka,ne pitajte za oca on je, naravno, u zatvoru, a ljudi koji nikoga ne gledaju u oči bacaju knjige, prevrću njihove stranice, paraju još tople krevete itd.
(I onda se to uplakano dijete, nakon kasnijih, onda već velika tovarica, malobrojnih godina vrati iz Njemačke jer želi da djeca pohađaju školu u Hrvatskoj (tada Jugoslaviji) i sama željna Domovine.
I što…? Moj mali unuk Toma jedno vrijeme je govorio; Leben ti majku i ti si glupača. To sam trebala ispisati po svoj garderobi. Nositi kao beđ.)
Toliko od mene i drugih izvora. Ako vas zanima, ali iako vas ne zanima nastavak će slijediti.
Post je objavljen 02.11.2014. u 09:19 sati.