Marketing
nestala sova
OKRNJENI GRAD
Dok sam bio još mali, mali, mali, majka me je vodila da se igram oko Zdenca života ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Nakon toga smo Prilazom JNA išli prema zapadu iako to nije bio najkraći put do kuće. Insistirao sam da idemo onuda jer se na jednom mjestu nalazilo nešto zbog čega je vrijedilo ići zaobilazno. Na fasadi jedne od kuća na visini prvog kata sjedila je sova. Sjedila je ondje danju i noću, po kiši i po snijegu, više od stotinu godina. Nije joj to bilo teško jer je bila od kamena ili od nekog vremenom patiniranog metala. Izgledala je kao prava. Ne znam da je bila samo ukras, da li je nešto simbolizirala ili je bila postavljena da plaši golubove da ne slijeću na izbočine fasade i gade je. Majka me je vodila držeći me za ruku i pred kućom broj 19 smo obavezno stajali sve dok nije izgubila strpljenje i odvukla me. Svaki put sam bio jednako fasciniran kao kad su mi ptičurinu pokazali prvi put.
Dvadesetak godina kasnije često sam prolazio onuda u sumrak ili noću vodeći za ruku neke zgodne mlade djevojke, pa čak i kad su bile zagrepčanke svaka se iznenadila kad sam rekao „Pogledaj gore!“, a odozgo ih je strogo odmjeravala ozbiljna sovuljaga. Prva reakcija je da su od iznenađenja obično ostajale bez daha. Trebalo je neko vrijeme da shvate da nije živo biće, ali sjećam se da je svaka nastavljala oraspoložena otkrićem nečega što se ne može zamijetiti ni ako se stotinu godina prolazi onuda gledajući u pločnik pred sobom.
Posljednjih dvadesetak godina prolazim Prilazom Gjure Deželića uglavnom vozeći se u automobilu, pa je i meni trebalo neko vrijeme da zamijetim da odjednom nešto nedostaje. Ovog ljeta sam parkirao i prošao pješke da provjerim. Ulici je promijenjeno ime, ali su oni koji su se toga poduhvatili bili nedosljedni pa su ostavili iste kućne brojeve, što mi je pomoglo da nedvojbeno ustanovim: zgrada je renovirana, u njoj se smjestilo veleposlanstvo Republike Indonezije, ali sove više nema. Mjesto na kojemu je sjedila zjapi prazno. Uredno, ali obezvrijeđeno.
Kome je mogla smetati ta veličanstvena sova? Ne znam je li cijela zgrada ili samo sova bila zaštićena kao spomenik kulture ili nisu, ali je jedinstvena skulptura i bez legalnog proklamiranja bila tako dobra i toliko jedinstvena da je grehota što je uklonjena. Kome je zasmetalo nešto što nikome nije smetao više od stoljeća? Jesu li u Zavodu za zaštitu spomenika to primijetili? Ili se to njih ne tiče?
Gdje je sad zaturena sova, u kakav je zapećak zagurana, ako nije uništena? Ako je preživjela, rado bih joj dao novo stanište na fasadi kuće u kojoj stanujem. Čak je manje važno gdje će se smjestiti, važnije je da je grad osiromašen bez nje.
Hodajući pognute glave malo ćemo što primijetiti, uglavnom samo hračke i smeće. Treba ispraviti čelo, podići pogled i utvrditi što nedostaje da bi se moglo išta poduzeti.
Post je objavljen 01.11.2014. u 02:13 sati.