Predsjednički kandidati bili su, inicijalno, povod za pisanje ovog bloga.
Prije pet godina, uoči prošlih predsjedničkih izbora, prije prvog kruga glasovanja objavila sam točan poredak prva četiri kandidata, numerološku analizu svih predsjedničkih kandidata, a najviše prostora posvetila sam Ivi Josipoviću, za kojeg sam smatrala da od svih kandidata najviše zaslužuje postati novim hrvatskim predsjednikom.
Osobno smatram da je Hrvatska presiromašna zemlja za ovoliku političku birokraciju kakvu imamo danas, i da nam predsjednik države jednostavno ne treba. Koristi od institucije predsjednika ima samo politička elita i oni medijski djelatnici koji od njih žive.
Ivo Josipović
Točno tri godine poslije, u studenom 2012. godine, napisala sam post pod naslovom „ Ivo Josipović nije izdržao“ u kojem stoji i sljedeće:“
Brojevi iz imena i prezimena, kao i kvaliteta slova, ukazuju na interes za općeljudske vrijednosti, unutarnju usmjerenost na globalno, osjetljivost prema nepravdi, inspirativnost i intuitivnost koja se očituje, između ostalog, i kao sposobnost da se osjete stanje i potrebe šire društvene zajednice. Odlične osobine za predsjednika svake države, a naročito naše zbog specifične situacije u kojoj se država našla nakon Domovinskog rata.“
Također: “ Osobno mislim da je Josipović , po svojim osobinama, sposobnosti uvida u temeljne potrebe države i socijalnoj osviještenosti, bio odličan izbor za predsjednika. Predsjednika koji će, prije svega, u jednakoj mjeri biti predsjednik svih hrvatskih građana, koji će djelovati iznad evidentne višestruke podijeljenosti hrvatskog društva, nastojeći mudrom politikom ublažavati tu podijeljenost u objektivno mogućoj mjeri, te biti predvodnik kohezionih snaga bez čijeg djelovanja je nemoguć iole pozitivan i produktivan razvoj i društva i države.“
Mislim da sam imala svako pravo od ovako kapacitirane osobe očekivati da bude dobar predsjednik najvećeg broja hrvatskih građana i promicatelj onih društvenih vrijednosti kojima će produktivni dio nacije mobilizirati u smjeru intenzivnog popravljanja ekonomskog stanja u zemlji, a u cijelu naciju početi usađivati optimizam praćen većim međusobnim razumijevanjem podijeljenog društva.
Ekonomska situacija nije se popravila ni u naznakama, a za društvo se ne može reći samo da je podijeljeno – društvo je doslovno postalo rascjepljeno na dva, ne samo suprotna, nego neprijateljska bloka koji djeluju na javno mnijenje i zloupotrebljavaju svoje pozicije gdje god su na vlasti , dok se za onaj dio naroda koji se nastoji držati izvan tog ideološkog procijepa, nitko ne brine, nitko ga ne sluša i nitko im ne daje posla, i iz tog dijela naroda je otišao, i odlazi, najveći broj od nekoliko desetaka tisuća, mahom mladih, ljudi u inozemstvo.
Ideološka rascijepljenost društva je naš najveći problem, ona je glavni uzrok ovakvih ekonomskih problema jer troši kreativnu energiju društva na ideološka prepucavanja ( mada, kad se gleda sa strane, u stvari i nisu samo, čak ni u većem dijelu, ideološka, nego im je u temelju ili zadržavanje stečenih materijalnih i društvenih pozicija iz prošlih vremena, ili nastojanja da u tim relacijama dođe do promjene snaga).
Ako predsjednik išta može, s ovakvim ovlastima, onda je to utjecaj na klimu u društvu, na proces smanjivanja nerazumijevanja među društvenim grupama i usmjeravanje energije i resursa u rad za opće dobro. Sadašnja situacija s braniteljima i njihovim prosvjedima na dušu ide ne samo Vladi i resornom ministru, nego itekako ide i na dušu predsjednika Josipovića.
Samo uzgred – djeca, unuci i praunuci nekadašnjih partizana i dandanas uživaju u povlasticima koje im je, na raznim nivoima i na razne načine, ostalo u naslijeđu od njihovih borbenih predaka. Mali primjer – zaposlenje tek završenog studenta prava Milanovića u Ministarstvu vanjskih poslova u vrijeme kad je na posao pravnika godinama čekalo stotine završenih studenata prava koji su bili bolji studenti od Milanovića.
Rascjep u društvu sve je veći, ekonomska situacija sve jadnija, a predsjednik države sa suradnicima godišnje troši preko 45 milijuna kuna, znači u ovih pet godina potrošili su oko 25o milijuna kuna, a rezultat je u minusu.
Zbog toga Ivo Josipović ne bi smio više biti predsjednik Hrvatske.
I najvjerovatnije neće ni biti, bez obzira na aktualnu autonomnost i objektivnost medija kojima su se standardi sasvim približili standardima novinarstva u Albaniji iz vremena Envera Hoxhe, ili onim današnjima u sjevernoj Koreji.
Točnu prognozu objavit ću kad se službeno utvrdi datum izbora. Za sada samo upozoravam da je 2015. godina u broju 8, da je osobna godina Hrvatske broj 8, a broj 8 je i broj osobne godine Ive Josipovića – jako puno osmica za održanje ravnoteže.
Slučaj predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića
Ni Milan Kujundžić ne bi smio postati novi hrvatski predsjednik, i to iz istog razloga kao i Josipović.
Naime, njegovi nastupi i stavovi koje prezentira ne ostavljaju sumnju u to da bi i on produbljivao rascjep društva, ali kopajući s druge strane.
No, nikako se ne može reći da je Milan Kujundžić čovjek bez smisla za politiku. Najvažniji broj, broj Životnog puta, mu je u broju 8, a dan rođenja u broju 9 – to su brojevi koji donose interes za općeljudska pitanja, i potrebu da se djeluje u tom smislu. Ti su brojevi ujedno i brojevi Hrvatske, iz čega slijedi da je Kujundžić u stanju osjetiti energiju i potrebe države.
O tome govori i broj 6, kao njegov broj Izraza, koji je također i broj Izraza RH.
Broj 6 je, između ostalog, i broj obitelji i doma, ali često donosi takve životne situacije u kojima čovjek mora napraviti odabir, izabrati između dviju ili više možda jednako privlačnih opcija.
Zbog toga, u ovom slučaju, Kujundžić je također birao, ali je krivo odabrao – unatoč svojem obrazovanju, osobnoj kulturi i životnim vrijednostima koje zastupa.
Osim toga, brojevi osobnog imena i prezimena su mu glavni brojevi – 22 i 11, koji donose posebna nadahnuća, ali i sklonost nestrpljivosti i pretjerivanju.
Zbog čega je Kujundžić pogriješio i odlučio biti kandidat za predsjednika države, ne znam. Kao prilično vjerovatni razlog nameće se osobna taština, odnosno želja za nekom vrstom razračunavanja s HDZ-om, točnije Karamarkom osobno. Kujundžić trenutno djeluje kao da je na ego tripu, što mu je pomutilo trezvenost i sposobnost objektivnog zaključivanja, a to mu inače nisu osobine, odnosno mane.
Da nije tako ne bi branio nebranjivo, a to je činjenica da njegova kandidatura smanjuje izglede Kolindi Grabar – Kitarović, koja jedina objektivno ima šansi pobijediti Josipovića. To je svima jasno, pa naravno i vladajućima, koji, na primjer, omogućuju da se Kujundžić češće od nje pojavljuje u medijima i da se na njega ne juriša svim mogućim oružjima psihološke propagande, kao na nju.
Također nije jasno kako čovjek Kujundžićevog intelekta u svojim izjavama ni ne pomišlja na mogućnost da se stvar riješi u prvom izbornom krugu – kao da mu ni na pamet nije palo da zbroji postotke glasača SDP-a, Mirele Holy, HNS-a, liberala, manjinaca, zelenih i sličnih grupacija.
U jednom od intervjua, na pitanje – što ako ne bude drugog kruga, Kujundžić je odgovorio da će to značiti da su Hrvati tako htjeli, kao - nije on kriv što su se glasači desnice i, djelomice, centra podijelili, nego su krivi glasači.
Meni osobno, to pokazuje da je, u suštini, Kujundžić ipak samo politički diletant, kao što je to i dobar dio hrvatske desnice, o čijoj sam skandalozno diletantskoj izbornoj kampanji pisala uoči prošlih parlamentarnih izbora.
Jer samo politički diletant za svoj neuspjeh može optužiti glasače, a ne svoje nepoznavanje političkih procesa i političkih zakonitosti.
Post je objavljen 31.10.2014. u 03:58 sati.