Mala kazaljka opasno se nalazi blizu pet. Katarina već dugo ima spuštenu glavu jer, govori – pokušava isplesti vijenac za kosu. Ne volim poljsko cvijeće, i molim je neka prekine, dosadno mi je. Ona se samo smije, ali ne podiže pogled. Njezina se baka na trenutak ukaže na vratima, i opet nestane. Kuha. Jedino to radi otkada nema njezinog Olivera. Progutala ga je noć – kažu, davno, dok je i sama bila mlada žena, uskoro mlada udovica. Katarinin otac nije ga upamtio. Nisam sigurna, jesam li ikada načula bakino ime, ali priču o Oliveru znaju svi. I nitko, nakon tog prokletog dana, nitko nije posjetio Šumu noću. Možda zato tako jako želim otići i vidjeti Šumu koja jede ljude, mada... to se neće dogoditi dok god Katarina plete vjenčiće. Obećala mi je, a sada se smije. I ja sam obećala – baka nikada neće saznati – i smijala sam se. Naglo se podiže, a to čine i moje obrve. Kaže – idemo – posve nenadano, a onda mi prijeti ako se ne vratimo prije mraka.
***
Šuma je lijepa, blijedozelena, gusta... lako se izgubiti u njoj. Bilo bi lijepo izgubiti se u njoj – čujem vlastite misli. Moje misli me plaše, uživam u tome. Katarina se želi vratiti. Suton je stigla prebrzo. Hodamo dugo i sve oko nas čini se poznato... i nepoznato. Katarina je uzrujana, primjećujem, nije ni meni svejedno. Zastaje i govori – bojim se da je prekasno, pokušaj ostati izvan sjene stabala. Izvan sjene stabala – ponavljam, ali ne postavljam pitanja. Stabla su živa, šuma je zla – šapuće i opet ima spuštenu glavu. Doskora uviđam, jer sjene rastu, blizu su, žele nas. Kratko pomislim – Zlo želi biti primjećeno, hrani se strahom, i od njega raste. Ne smije me istinski vidjeti. Ali Zlo je veliko, i staro, iskonsko... mnogo pametnije od nas, i oduvijek sposobno nanjušiti strah. Igra se s nama, ali ne zadugo. Trenutak se odjednom čini golem, i ja jako želim puno trenutaka, ne želim umrijeti. Zašto sam to pomislila, o čemu Katarina razmišlja? Blijeda je... Čujem zvukove, nisu poznati, bježim. Katarina bježi sa mnom. Sjene rastu, preklapaju se, mi uzmičemo... do kada?! Vrisak. Do ušiju dopire jeza, zveka koja drobi kosti... Katarinine kosti. Nema je... nestala u sjeni, zauvijek. Bježim. Jedino to znam. Sjene me slijede, šuma raste, približava se posvuda. Koliko još? Hoće li boljeti? Ne osjećam noge, i želim se predati. Zlo je odnijelo opet pobjedu. Skupljam snagu, još postoji, i prepuštam se... Mrak.
Post je objavljen 30.10.2014. u 13:29 sati.