Često ćemo čuti kako se kaže „Prva ljubav zaborava nema“. Da li je to stvarno tako? Ovih se dana pokušavam sjetiti kako je uopće izgledao školski kolega, moja prva ljubav. Osim tamne kose njegovo mi je lice potpuno nestalo iz sjećanja. Možda se taj izraz o prvoj ljubavi veže uz neku ozbiljniju ili dugotrajniju ljubav, a ne nužno prvu. No i tu sam ostala zamalo šokirana jer ni tih četiri godine hodanja nisu ostavile neki ozbiljniji trag osim ponekih ne baš sjajnih trenutaka. Zanimljivo je kako se teže prisjećam onih uzbudljivijih ili više ljubavnih od onih kada smo kao prekidali pa se ponovo mirili. No pokušaj vratiti lik, lice, vrlo mi je teško. Kosa, samo kosa mi je uvijek sasvim jasna. Crna, kovrčava. Razmišljam o boji oko, koja mu je boja oka bila, ali ništa, nema boje. Dakle sve su to nekako sjenovita sjećanja i to samo onda kada u društvu krene razgovor na tu temu. Možda će netko reći da to i nisu bile ljubavi, možda ne onakve zbog kojih bi poželjela biti Julija svom Romeu, ali ako se sve vrti oko vjenčanja, a onda svatko ode na svoju stranu, nekakva je ljubav morala biti. Pa se pitam što bi bilo da je istina kako zbog prve ljubavi nema zaborava? Da li se itko više može zaljubiti, voljeti? Da li ljudi nakon razlaza mogu ponovo biti sretni u novoj ljubavi, ako zaborava prve ljubavi nema, ili sam možda tek sada pred završetak života otkrila prvu ljubav?
30.10.2014.
Post je objavljen 30.10.2014. u 08:57 sati.