Pred dovršenjem je moja nova knjiga, peta po redu a treća posvećena hrvatskoj književnosti na pisanje koje sam bio potaknut i tromjesečnom autorskom stipendijom od Ministarstva kulture.
Knjigu sam naslovio LIB(r)IDO i za razliku od mojih dosadašnjih knjiga koje su bile sastavljene isključivo od književnih kritika, ova će knjiga uz 40-tak kritika proznih knjiga hrvatskih autora sadržavati i velik broj mojih eseja.
Jedan od tih eseja donosim u nastavku :
O POGUBNOSTI NEČITANJA
Piše Božidar Alajbegović
Rastuće opadanje zanimanja za čitanje pogubno je ne samo za kulturu i književnost već i za društvo u cjelini.
Čitanje je osnova, nema cjelovite ličnosti bez čitanja.
Štoviše, tko ne čita, manje je sposoban za prihvaćanje Drugoga, drukčijeg načina razmišljanja, druge vjere, druge kulture, drugog seksualnog opredjeljenja, rase, jer su bez čitanja njegovi uvidi suženi, bez čitanja on ne upoznaje Drugo, drukčije.
A ako Drugo, drukčije, ne poznaješ, to je plodno tlo za mržnju.
Jer, mržnja se rađa iz straha, a strah je moguć jedino u slučaju neznanja; ono što ne poznajemo, to nas plaši, a protiv onoga što nas plaši, borimo se – najprije mržnjom, a zatim otvorenom agresijom.
A sve zbog neznanja, kao posljedice nečitanja. To je začaran krug.
Također, bez čitanja nedovoljno se razvija sposobnost analitičnosti; u krajnjoj liniji - strast za čitanjem odraz je radoznalosti, a bez radoznalosti nema napretka, bez radoznalosti još uvijek bismo vitlali toljagama i živjeli u pećinama.
Jer ako nisi znatiželjan, ako te ne zanima zašto je nešto takvo kakvo jest, to znači da nisi sposoban ni zainteresiran za promjenu, za poboljšanje.
Rezultat: inercija, nazadovanje.
Dakle, u obrazovanju i znanju je osnova, djeci se u ranoj dobi treba usaditi ljubav prema čitanju – što ja mislim da je premalo, čitanje treba postati potreba, čovjek treba biti ovisan o upijanju znanja, ovisan o čitanju – jer nedovoljno obrazovani pojedinci, pojedinci koji ne čitaju, stvaraju društvo koje nazaduje.