Lako je ne pomaknuti se (ali treba jesti, treba planirati) i misliti: tko su ti ljudi s kućom na obali do koje jedva da se može? Više je njihova nego moja. (Obala.) I najstrašniji mrak i nekakve ptice, ne sjećam se kakve. Puno ih je.
Ima od toga možda mjesec dana, znala sam da mi je glas otprilike ovakav i da ću reći sve je u redu i nedostajat ćeš mi. I to sam zaboravila. Mislila sam - ako bude sreće.
Pa osmijeh. Drugačiji od tvog pijanog, zabavljenog, s opuštenom vilicom. Osjećam ga na jeziku, ali dalje ne ide. Ispada da su od svega bile važne samo noći i nije mi žao. Ti znaš - pametniji si; i zato si ovdje. Priznajem da se ponekad dogodi: čaša previše i ruke mi lete ako se nađu u magnetnom polju tvog kompaktnog lica. Ali ne dam se. Vjeruj da ne znam napisati ništa osim ovoga.
Post je objavljen 09.11.2014. u 20:08 sati.