To nije stvar politike. Neko ih se jednostavno mora sićat. Moj antifašizam ima vrlo malo veze sa povijesnim slikovnicama, a puno više veze sa obiteljskim srebrom. Ima veze sa mojim didom koji nije da na nikoga ko je drugačiji na bilo koji način. Sa njegovom navadom da otvara vrata na svako kucanje. Sa njegovom upornošću da na zidu drži sliku Gospe i Tita i da svako u njegovoj kući gleda u ono šta viruje. Sa mojim didom koji je začetnik pristojne demokracije.
Moj dida koji je sa prezirom, još onda, kad je antifašizam bija društveno prihvatljiva kategorija, gleda na one koji su iz antifašizma izvukli najbolje komade torte za sebe i svoje, ka šta bi sa istim prezirom gleda na takvu vrstu strastvenih pravednika i danas. Dida koji je hranija i sebe i one manje sritne a gladnije. Koji je dilija i ponavlja, kad bi neko primijetija da nema ni on puno, "Uvik san dava, i uvik san ima" ustrajući time na jednostavnoj uzročno-posljedičnoj prirodi procesa davanja. Skoro pa religiozno - šta više daješ, Bog će ti dat još, da možeš još više davat. Pri tom je bija malih zahtjeva za sebe - ija je ka 'tić, pija je ka 'tić.
I tako san ja slušajući ga, gledajući ga, ponešto osebujno razumila pojam antifašiste. Biblijski. Dva kraja naoko različitih priča za mene su se spojila u jednu uvjerenost - da je antifašista čovik koji drži otvorena vrata. Svakome. To pružanje šanse da se čovik prvo pokaže ka čovik neovisno o ruhu koje na sebi nosi, disciplina je koja je davno izumrla na ovim prostorima. Danas se čovika ne čuje, pa i ne traži. Gleda se porijeklo, traže se "izdajnički" simptomi, a sve njegove vrijednosti unaprid se gaze, ako ne tancaju u zajedničkom, trenutno prihvatljivom kolu.
Čovika se prezire prije nego što stigne pokazati išta ispod kože. Svako ko štuje antifašizam je partizančina i mrzi sve šta je hrvatsko. Svako ko je vjernik primitivčina je i katoliban. Nekakve psihopatske, megalomanske utvare vuku konce a mi poslušno mičemo udovima. Vrata držimo čvrsto zatvorena, blindo vrata sa tri brave i nekoliko otvora za promatranje onoga tko je pokucao.
Lijeva i desna blindo vrata propuštaju samo one koji su "naši". Lijevi i desni korisnici virtualnih stadiona igraju svaki na svojoj polovici terena.
Na tribinama, kao nekad u doba lavova i gladijatora, sidi publika koja igru ne priznaje ako nije pala krv.
Post je objavljen 26.10.2014. u 08:17 sati.