Marketing
Legerdemain
- Ej. Ostani.
- Ne, ne mogu. Slomit ćeš mi srce.
-I ti ćeš ga meni slomiti
To je ljudsko stanje, dušo, baš kao i oprost.
***
Ja sam Sarah Bernardht i ovdje ću vam pričati priče.
Priče koje je meni pričao vjetar kada sam napuštala svoj dom,
jer sam samo htjela biti voljenom.
Pričati i ljubiti. Pričati i ljubiti.
Svršavati. Pripadati.
Jednom nemogućom lakoćom ruke zatvorila sam jedna vrata
i pošla u svijet.
Ovdje, pričat ću vam priče.
Sve one priče koje su meni pričali beskućnici, zavjerenici i urotnici, jeftine kurve i bogati svodnici,
ulični lakrdijaši i klauni, ozbiljni poslovni ljudi, astronomi i matematičari, moji oženjeni ljubavnici,
glumci i glazbenici, životinje i djeca.
I priroda.
Svi oni i sve ono koje sam lutajući, susretala na svom putu,
tražeći uvijek prava pitanja i što pogrešnije odgovore,
baš poput svete Tereze Avilske prezirući iz dubine duše,
svu onu priglupu licemjernu pobožnost i sve one turobne i namrgođene svece.
***
Znate, zaista nije lako biti nečijom muzom.
Lakše ju je imati.
Isto je i s voljenjem.
Jednako kao što nije nimalo lako nazvati jelo po nekome.
Kao kad nekome posvećuješ život, vrijeme, sve.
Kada vas netko zavoli istoga trena kada vas je vidio.
Radi se o mašti i nemogućoj istini i kemiji prisjećanja.
Da ne kažem kako može biti čak i uvredljivo.
Nemoguća priča ključ je uspjeha za svaki restoran, kao i za svaku ljubav.
I ja sam uvijek, kada sam mogla birati, izabirala one najnemogućije priče.
A nemoguće priče i ne moraju biti baš svježe.
Dapače, mogu biti i smrznute, koga briga.
Gladni će priču uvijek popiti, ako je ispričana kako treba.
Ako je barem blizu istini, nešto poput sitnog veza.
A nitko i ne može tražiti više od toga, nego da nešto bude dovoljno blizu istini.
***
Te sam presudne večeri u travnju, kad je noć onako iskričavo plava,
razlijevala se i mirisala na lakoću nemogućeg,
sjedila u jednom restoranu s ovećim društvom koje je slavilo.
Stizali su nas slijedovi najmaštovitijih jela, ukusno serviranih i čarobnih imena,
pa smo se sjetili pozvati za naš stol umjetnika, tvorca, čarobnjaka, tog stvoritelja.
Pričalo se tih dana o Escoffieru po cijelom Parizu i bila nam je iznimna čast i oblila nas je svetost trenutka,
kada je onako samozatajan i šarmantno skroman prišao k našem stolu,
točeći nam ko rubin crveno vino u čaše, lagano crveneći zbog naših ovacija.
Dodirujuć mi ko ovlaš rame nadlakticom, izgledalo je kao da nije nimalo svjestan
strujnih udara na dnu utrobe mi,
drhtaja koji su poput valova pristizali tko zna iz koje tajne odaje moje zatomljene seksualnosti,
prolazili mojih koljenima, završavajući ko ugodna toplina u mom krilu.
Na moj izričit upit, pričao nam je o načinu nadjevanja imena jelima:
Draga Sarah, ako vam je rođak profesionalni ribar, pa vas nakrcava svježom ribom svaki dan,
što vam drugo preostaje negoli skuhati Filets de Sole Rachel .
Priprema jela jednostavna je : sirovu ribu nasjeckamo, dodamo začinskoga bilja, starog kruha, vrhnjem i jajetom povežemo smjesu i namažemo na riblji filet.
Preklopimo, poširamo, zalijemo bijelim vinom, ukrasimo tartufima i vrhovima šparoga....
- i voilla !! ( lakoćom ruke taknuo me po licu )
A zašto Rachel ?, pitala sam.
Pristojnost mi ne dozvoljava odgovoriti vam na pitanje, rekao je izazvavši gromoglasno muško odobravanje i moju nesavladivu rumen.
Muškarac sa srcem majstora kuhanja mora biti vrstan promotor, lažac bez grižnje savjesti i javni sanjar.
- Ove slavne palačinke koje upravo jedete Sarah, Crepes Suzette, ako niste dosad znali,
tako su zapravo plod nezgode i umalo povod pravog međunarodnog incidenta.
Pomoćni kuhar Henry spremao ih je za samoga princa od Walesa, budućeg kralja Edwarda.
Likeri su mu se zapalili, no kako sad priznati grešku?
Što učiniti u tako malo, malo vremena ?
Priča kaže kako je sav očajan probao krajičak karamelizirane palačinke i sam se oduševio okusom.
Kako ih nazvati ?
Kako ih zbog njihove isuviše slatkaste i ženskaste prirode nije mogao posvetiti budućem kralju,
posvetio ih je kraljevoj ljubovci Suzett....
Novine su se, navodno, raspisale o tome kako okus tih čarobnih flambiranih palačinki
čak i "kanibala pretvara u uljuđenog gospodina ",
no više je sama priča pretvorila palačinke u legendu, negoli njihov čaroban okus...
A i teško je povjerovati da je baš pomoćni kuhar posluživao budućega kralja...
Priča.
Osvojio me pričama.
Vrućina i strpljenje.
U kuhinji i u ljubavi.
Vještina, sastojci, i....legerdemain....
ili kako bi Englezi rekli "sleight of hand "...lakoća ruke.
-Vatel primjerice, onaj čuveni Vatel koji je smislio čuvenu kremu Chantilly, kojom se danas pune torte, ekleri, kremasti lisnati kolači, i peciva širom svijeta, ubio se mačem kad je shvatio da nikako ne stigne nabaviti ribu, list, povodom rođendana kralja Luja XIV.
Bilo je dvije tisuće gladnih uzvanika, a i kralj bi poludio.
Taj je Vatel isuviše lako shvatio lakoću ruke.
Ili je nije shvatio.
***
Tako smo se sreli moj Escoffier i ja.
Lakoćom ruke i lakoćom priče.
Post je objavljen 19.10.2014. u 19:21 sati.