Ovo sam pisao prije 3 mjeseca, pa me neki osjećaj nastavio navoditi da vam ispričam što bi s milijunom.
Mnogi ljudi pitaju mnoge ljude „Što bi učinio s miljun kuna/jena/dolara/funti/eura/tolara/foirnta?“. Zatim bi odgovor vjerojatno išao ovako:
- stavio bih u banku i živio od kamata
- kupio bih kuću na Havajima ili Svetom Kristoforu i Nevisu
- FERRARI ILI LAMBORGHINI
I još miljun drugih odgovora, no ovo je što bi ja učinio s tim miljunom. Kad bih prvo saznao da sam dobio miljun, vjerojatno na lutriji na kojoj bi meni prije izvadili bubreg i poslali ga na Džibuti, nego mi uručili dobitak s osmijehom, vjerojatno bi otišao u restoran s Michelinovom zvjezdicom i pojeo lazanje. Onda s takvom bistrom glavom otići i kupiti 826 porculana, čaša i ostalih keramičkih stvari koje sam razbio kao meksička policija lanac narkokartela. Vjerojatno bih popravio sve što je bilo uništeno, no toga ne bi bilo puno, jer bi moje čudi opsesivno-kompulzivnoga poremećaja već prije dovele sve u red. Zatim bi mi ostalo 950.000 nečega. Tu bi vjerojatno nešlo išlo za moje kolekcionarske potrebe tj. značke, stare novce, vinile, kasete, i 1/43 autiće. Onda bi mi ostalo 850.000. Ipak bi trošio kao da ću sutra umrijeti od kardiocirkularne dekompenzacije. Dao bi nešto za humanitarne udruge, posebno one koje liječe djecu iz Nagorno-Kharbakha, i one koje se bore zabraniti oružje u Tongi, te zaštiti drva kokosa, i radnice od 124 godine radnoga staža. Guinness vjerojatno ni ne zna za njih, zaboravio ih je kao ja prezentaciju iz lektire. Zatim bi na red došla i na red nova gitara, jer ova je već iskorištena kao iranske naftne rezerve, a ni novo pojačalo ne bi škodilo. Bilo bi to ono na kojem svira većina rock glazbenika (Marshall JCM900) , od kojeg bubnjići pucaju kao temelji zgrade socijalne uprave u Oudougadouu. Pošto sam si planirao živjeti na stanu, bilo bi lijepo susjedima dizati živce kao kran u Prelogu 120-kilogramske čelične cijevi. Onda bi mi ostalo 800.000, u međuvremenu, mnogi ljudi bi mi se počeli javljati, no ja ću ih otkucati kao Ava Karabatić nemoralnu ponudu od turskog nekrofila, jer bi me spasilo iskustvo Tereze Kesovije. Vjerojatno bih stavi protuprovalna vrata i sef oko moje kuće, jer sam u banke izgubio povjerenje. Već mi idu na živce ti uglađeni gospodi i gospođice, pa sam odlučio biti sam svoj majstor. Onda bih dao dio svojoj obitelji, koju bi sami trebali pitati što bi učinili s tim novcima. Onda bi mi ostalo ravnih pola miljuna. Vjerojatno bih svaki dan uzeo 200 kuna razmijenjenih po 20 kuna, koje mi je uručio on isti ugostitelj pri kojem sam jeo lazanje, i išao, i davao uličnim sviračima. Uvijek je lijepo nekoga poduprijeti, udariti ga po izmučenom ramenu i reći „eee, baš ti dobro ide“. Pod uvjetom da moj glazbeni dio tijela moraju osvojiti kao oslobođenje ropstva Južnu Karolinu. Šopinzi u Sloveniji, Austriji i ostalim državama s finijom hranom i ekonomski boljom od Lipe Naše, bi me koštali, ali novac bi potrajao.Pod to ne mislim trajanje kao nehrđajući čelik s TV reklame, koji brže ohrđavi nego Solingenova rašpica, nego kao titan. Vjerojatno bi potrošio sav novac 2054. kad bih kupio novi Full HD televizor i laptop. Onda bi vjerojatno cijeli život igrao igre na sreću, i tako kršio jednu Božju zapovijed, ne sjećam se točno koju.
Ovo su moji planovi ako ikada osvojim miljun. Tu je bolni veznik – ako.
Post je objavljen 19.10.2014. u 00:05 sati.