Poslije jeseni, zima
Silno sam volio onaj trenutak, kad bi me prijatan udarac pijanstva blago udario mirisom ruma, zaljuljao pod ispod mojih nogu, a zidovi postali nekako veseliji, prisniji. Slike na njima, zidovima, kao da su postajale oči, pa bi me blagonaklono gledale i često namigivale, odobravajući moje stanje. Volio sam to stanje pijanstva, volio sam piće, volio sam sve ono što uz njega ide. Ludi ritam života kojeg bi s radošću prihvatio i mahnito ga zaplesao ne mareći za sutra, činilo mi se samom srži mog života. Večeri su bile posebne, prepune draži i očekivanja. Često se ništa ne bi dogodilo, osim što bi se napio do besvijesti, ali i samo je očekivanje imalo neke lude i slatke draži. Uživao sam. Beskrajno. U piću. I onom što je dolazilo uz piće. Sve je bilo lijepo, život je bio uzbudljiv, ja sam bio bezbrižan, a kako bi noć odmicala, bezbrižnost bi prerasla u euforiju, dok su runde pića brzo i sve brže smjenjivale jedna drugu. Čaše su me gledale, u njima se blistala luda večer, obećavajući još luđu noć. Sve je bilo moguće.
Jedne večeri, koja se ni po čemu nije trebala razlikovala od ostalih večeri, iznenadna promjena zatitra u meni i sve se odjednom promijenilo. Stojeći u gomili, okružen ljudskim tjelesima, odjednom se osjetim sam, sasvim sam, kako se nikad prije nisam osjećao. Stajao sam na korak od dugačkog i uglačanog šanka, čaša mi je bila u ruci, rum se grijao između mog dlana zarobljen u staklenim zidovima, a u mojoj nutrini tinjao je bijes. Nije bilo mira u meni, niti draži očekivanja onog što mi donosi večer. I noć. A sve to zbog ...
... onog što se dogodilo nekoliko sati ranije.
- Izađeš li sad - rekla je Vedrana - ne moraš više dolaziti.
Zastao sam u pokretu i okrenuo se prema njoj. Ležala je na kauču, a smeđi dugački pramen kose uvrtala je između prstiju, kao što bi uvijek činila, kad bi postala razdraženom.
- Kako to misliš? - upitao sam je.
- Točno onako kako sam rekla.
- OK. - rekao sam smireno. - A mogu li znati zbog čega tako govoriš?
- Znaš ti.
- Ne, ne znam. Molim te, objasni.
- Ideš piti - rekla je optužujući. - Točnije, opijati se.
- Čekaj malo! - uzviknuo sam povrijeđeno. - Kakve su to riječi?
- Istinite.
- Nisu! Nisu istinite. Istina je, da se nalazim sa starim pajdašima sa kojima ...
- ... se opijaš do besvijesti - završila je Vedrana moju rečenicu.
- Pretjeruješ.
- Nimalo - odgovorila je Vedrana i više nije uvrtala smeđi pramen između prstiju, sad ga je grizla i znao sam da je na rubu plača.
- Ucjenjuješ me - rekao sam blagim glasom, nadajući se, da će je moj blagi ton smiriti, da će se predomisliti. - I to je ružno.
- Ružno je i to, kako se ti ponašaš prema meni - rekla je, a glas joj podrhtavao, ali u očima su bjesnile oluje. - Dosta mi je toga! Ne mogu više. Ne, nije istina da ne mogu! Ne želim više! Ne želim više sama sjediti kući i osluškivati u noći, čekajući na tvoj povrataka, dok ti ...
Uzdahnuo sam, znao sam što slijedi. Tiradu sam već nekoliko puta čuo i znao sam je napamet. Ali prije nisam čuo riječi "... ne moraš više dolaziti." Ljutile su me te riječi. nisam ih mogao mirno pretrpjeti, odšutjeti, prići Vedrani, zagrliti je i umiriti. Osjećao sam bijes i povrijeđenost zbog ucjene, za koju sam bio siguran, da je ne zaslužujem.
Odjednom više nisam mogao slušati Vedranin glas i nemilosrdno sam je prekinuo:
- Laku noć, Vedrana - tiho sam rekao, a moje su tihe riječi gromoglasno odjeknule u napetoj atmosferi prostorije.
Sad, nekoliko sati kasnije i nakon nekoliko čaša na brzinu ispijenih, u očekivanju željenog djelovanja, razočaran i bijesan što blagotvorno djelovanje alkohola izostaje, tmurno sam gledao u čašu osjećajući kako se kolebanje nelagodno meškolji u mojoj nutrini. Nepoznati osjećaj. I neočekivan. Je li Vedrana u pravu? Pijem li previše? Zanemarujem li naš zajednički život zbog pića? Je li ona u pravu, a ne ja? Osjećam li samo ludi muški ponos? Je li ...
Misli su iskakale i mogao sam ih gotovo vidjeti, a izostanak euforičnog djelovanja ruma, činio ih je bistrijim i u jednom sam kratkom bljesku lucidnosti shvatio svoju pogrešku i osjetio sram koji se probudio u meni i pružio sam ruku prema šanku, namjeravajući odložiti napola ispijenu čašu, okrenuti se, izaći iz zagušljivog lokala i požuriti k Vedrani, u njen zagrljaj, moliti je za razumijevanje, oprost ...ali upravo tog trenutka ispred mene se stvori prijatelj, pajdaš u piću.
- Kuda, stari moj? - upita obgrlivši mi ramena i ne čekajući moj odgovor, zagrmi prema šankerici koju smo obojica dobro poznavali: - Dva dupla ruma, ljepotice! Odmah i sad!
"Pa dobro", pomislio sam ispivši čašu koju sam samo sekund prije namjeravao neispijenu odložiti na šank i osmjehujući se prijatelju: prijašnje su tmurne misli u hipu nestale razbijene veselim žamorom oko nas. "Nekoliko minuta prije ili kasnije, ništa ne znači. Vedrana ionako čeka kući."
Copyright © 2014. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 18.10.2014. u 15:53 sati.