Ovaj tekst želim jako napisati, ali ne znam kako početi ... Znate li osjećaj, kada se bojite pogledati u ogledalo? Teško je, steže oko srca i onda počinje rat sa samim sobom. Staneš ispred njega, gledaš se, a ne vidiš lice od crnine koja te prekriva. Stiskaš suze, širiš zjenice i pokušaš sebi reći da je sve moguće. Zatim ruke zadrhte, gubiš kisik u mozgu i počinje noćna mora. Nakon samo par sekundi, od suza ne vidiš svoj odraz. Od podrhtaja u grlu više ne čuješ vlastite riječi ohrabrenja. Okrećeš se, stojiš potpuno sam. Samo ti, blijeda lampa i hladni zrak. Pogledaš u svoje prste i počinješ da očajnički prebrojiš prijatelje ... Šta se dešava, nemaš ih? Faktički su tu, ali im se duše ne vide koliko su te puta izdali. Trzaš se, osjećaš paklenu bol na lijevoj strani. Uzimaš telefon, biraš dobro poznati broj, spašen kao ''moje najdraže'' i zoveš. Javlja se, kroz jecaje pokušavaš prepričati svoje stanje i trenutni osjećaj šupljine u glavi. Pozorno slušaš riječi jer ti znače, iako baš nisi sav svoj. Spuštaš glavu ka podu i čuješ samo ''bit će bolje''. Prekidaš poziv još prazniji i 50% osjećajniji nego što si ikada bio ... Odlaziš u sobu, sjedaš na krevet i pokrivaš dlanovima oči. Glava ti se trese, pod ne osjećaš i uporno pokušavaš zaustaviti slike, koje ti kao lude lete pred očima. Liježeš onako umoran, umrtvljen i nekako zaspeš ... Nakon par sati ustaješ, a ne osjećaš ništa. To više nisi ti.
Post je objavljen 17.10.2014. u 17:34 sati.