Sjedim u kutu i gledam u monitor, a misli mi lutaju prema mojoj sobi koju je uredila moja majka, jedan krevet crne boje, jedna fotelja pored njega, na njoj složene plišane igračke, dugački radni stol sa zelenim ladicama s jedne i druge strane, na njemu hrpa bilježnica, pune mojih gluposti, školskih knjiga i jedna pisača mašina koja je nekoliko godina prikupljala prašinu sve dok je nisam poklonila susjedi s drugoga kata jer joj je trebala za školu jer ja sam voljela pisati rukom, bio je i kasetofon s hrpom kaseta, te hrpa knjiga, jer knjige su mi drage posebno.
Sve je tu uredno složeno, a danas danas volim nered kao što je nered u mojoj glavi jer lakše mi je izdržati dan kada je sve z brda z dola jer moji dani su monotoni kao i kod većine osoba koje nakon svega su same sa divnim slikama svoje prošlosti.
Mrzim sebe, mrzim svoju sadašnjost, jer su u prošlosti ostale nedovršene stvari, a prošlost se nikada vratiti neće i ne može.
Post je objavljen 17.10.2014. u 09:34 sati.