Iza mene je još jedno teško razdoblje. Savjetuju me svi – od prijatelja, stranaka, rođaka do novinara. Bori se ovako, bori se onako, takvo je vrijeme, svi gledaju samo sebe.
Ok, ja sam naivna. Nije sjajno vrijeme za živjeti od vlastitog rada. Političari, robovlasnici, neplatiše, globalno, lokalno, more, kontinent, kriza, recesija,...nalazimo li se stvarno na crnoj točki? I nema ništa drugo?
Ja i dalje sjedim na svom balkonu. Ludi utopist koji zelenim okicama trepće mužu i pita „zar je to jedini način?“. Zar moram biti tko nisam da bismo platili ovaj balkon koji nije naš? Zar ne mogu jednostavno raditi? Ljudi prepoznati moje kvalitete? Uživati u onom što radim iako je zahtjevno? Iako to nosi sa sobom odgovornost? Zar više nikome ništa ne znači, ta strašna riječ, poštenje?!
Nemam toliko stranaka da ne mogu napisati stranicu teksta. Ne želim imati toliko posla da svoje dijete jedva vidim. Ne želim da moje dijete jede pozlaćene cipele. Ne želim ničiji novac koji nisam zaradila i koji oni nisu zaradili. Ne želim da me plaća netko tko mora posuditi da bih ja imala koliko toliko mira na tom, nemom, balkonu. Želim ljude koji će znati tko sam, želim znati tko su oni? Želim da ne strahuju od mene ako je ovaj mjesec „zapelo“. Ne želim strahovati da neću ostati na balkonu...
Što ćemo dakle?
Ja sam, u ovom slučaju, knjigovođa. Trebate li kakav besplatan savjet iz navedenog područja? Tu sam.
Nemam toliko stranaka da nemam vremena za pokoji besplatan odgovor.
Ne naplaćujem karticu teksta.
Ostalo naplaćujem.
Ako me tko zatreba.
Znate ono, na mjesečnoj bazi.
S popustom.
Maja
Post je objavljen 16.10.2014. u 14:33 sati.