Jučer u šetnji još izdaleka opazim lisicu. Manjeg je rasta, njuška nešto u travi, na nasipu pored rijeke. Uvjerena sam da će zbrisati čim nas primijeti, ali ona ništa… Približavamo se, približavamo… ona i dalje njuška, njuška, njuška… Pogleda nas. Pogledi nam se sretnu. Oči su joj tamne, žive i lijepe. Vidi me. Vidim i ja nju. Ali ništa. Nastavlja sa svojom rabotom. Kao da je sama. Evo, već sam joj blizu na kojih pet metara. Međutim, ništa se ne događa. Kao da vrijeme je stalo. Mirna je. I ja sam mirna. Prolazim pored nje dok ona nastavlja sa svojim poslom. Osjećaj miline prati me i danas.
Post je objavljen 15.10.2014. u 14:30 sati.