Znate onaj tako rijedak, kontradiktoran osjećaj - čitate odličnu knjigu koja vas naprosto vuče da je gutate dalje (u ovom slučaju koliko zbog virtuoznog stila toliko i zbog odlično konstruirane, tečno vođene i jako bogate fabule), ali istovremeno žalite što je svakom novom stranicom kraj sve bliži, svjesni da će zato i uživanju uskoro doći kraj, i sve biste dali da se knjiga, nekom magijom, sama od sebe nadopisuje, da svaku sljedeću pročitanu stranicu slijedi nova, nekom magijom nadopisana i pridodana ostalima, jer biste knjigu tako dobro napisanu, lucidnu, sadržajno, tematski i motivski bogatu, mogli, željeli i htjeli čitati unedogled...
Srećom, na policama mi stoji i autorov stariji (prije 7-8 godina već pročitan) roman
'More', i čim završim genijalnu
'Svjetlost iz davnine' (koju ću opširnije predstaviti uskoro u Vijencu) bacit ću se na ponovno čitanje 'Mora', da produžim užitak, ali i da ih usporedim. Jer, koliko se sjećam, 'More' je prilično drukčije od 'Svjetlosti iz davnine', a to je i ono što volim kod pisaca, da šaraju, da se iz knjige u knjigu mijenjaju, da ne gude stalno po istoj žici...
Književni sladokusci već znaju : radi se o irskome piscu
Johnu Banvilleu.