Danas je Dan neovisnosti. Fin dan. Prije 23 godine odlučili smo do kraja raskinuti veze koje su nas držale u vezi koja je svakim danom postajala sve nakaradnija i gora. Odlučili smo se za nov početak. Sastavit ćemo državu onako kako nama odgovara, onako kako nama paše i napraviti je boljom od tadašnje. Čista pozitiva nas je gonila, bez obzira što je rat bjesnio oko nas i po toj našoj novoj/staroj državi.
Danas mediji javljaju, a to će i u ostalim vijestima biti jedna od glavnih teza, da Hrvati ni ne znaju što se danas slavi. Nitko ništa ni ne slavi, nema zastava, nema pečenih volova, vojnih parada, MIG-ovi ne lete...nula bodova. I tako javljaju već petnaestak godina. Uvijek isto. Čovjek se zapita zašto ne obilježavamo jedan takav dan, pozitivan, dan koji je donio zoru novog doba.
Dan Pobjede i Domovinske zahvalnosti obilježavamo 05.08. svake godine. 05.08.1995. ušli smo u okupirani grad Knin, operacija Oluja je bila u punom zamahu. Par dana nakon toga, srušeni su srpski snovi o nekakvoj Velikoj Srbiji i o srpskoj Krajini. Velik dio Srba iz Hrvatske napravio je "traktorijadu" i uputio se prema onome tko ih je godinama ranije huškao protiv svojih susjeda i sugrađana. Taj dan je početak kraja rata koji se vodio 4 godine.
Svake godine obilježavamo taj dan. Knin, Čavoglave, viju se zastave, peču se volovi i janjci, organiziraju se koncerti, negdje poneko i protestira protiv vlasti. MIG-ovi lete, neki se i ruše, organiziraju se poarade branitelja i zastava ratnih postrojbi. Lijepo.
Danas udruga "U ime obitelji" javlja da je prikupljeno otprilike 370 000 potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona. Promjena izbornog zakona do srži bi promjenila i stranke koje sudjeluju u izborima, pojam odogovornosti saborskih zastupnika, izmijenio bi se i Sabor, sastav Sabora. Preferencijalno glasovanje, spuštanje praga na 3% za prolaz u Sabor i zabrana predizbornog koaliranja definitivno bi promijenila Hrvatsku i to nabolje. Međutim, pitanje je hoće li tih 370 000 potpisa biti dovoljno za raspisivanje referenduma. Dok se ne oglasi Ustavni sud, osuđeni smo na čekanje.
Ista udruga je i prije godinu dana pokrenula referendum. Vjerajtno ga se svi sjećamo, referendum o zabrani braka homoseksualcima. Skupilo se oko 650 000 potpisa. Odmah za tim su braniteljske udruge skupljale za tzv. referendum o zabrani ćirilice. I tu se skupilo oko 700 000 potpisa. Sve su to lijepi brojevi, ali mene navode na razmišljanje.
Što je to naopako kod nas? Zašto se angažiramo kod nekih akcija koje zabranjuju neke stvari ili su usmjerene prema određenim manjinama ili su trijumfalistički nastrojene, a u akcijama u kojima moramo nešto pozitivno napraviti, nešto stvoriti, uopće se ne angažiramo, ne proslavljamo ih, ne zanimaju nas ili po njima pljujemo? Jer realno gledajući, percepcija prethodna dva referenduma je bila takva da smo protiv "Srba i pedera", Dan Pobjede je dan kad smo Srbima pokazali tko je gazda u "regionu". Ali kako da okarakteriziramo Dan neovisnosti i referendum o preferencijalnom glasovanju? Što to znači? Koga smo onda nalupali, kome smo onda slomili kičmu? Jugoslaviji? HDZ/SDP-u?
Dvije su stvari koje mogu zaključiti iz ovakvog našeg narodnog ponašanja. Jedna je da nismo u stanju shvatiti malo kompliciranije stvari. Npr, lakše nam je pojmiti da će promjena izbornog zakona dovesti Željku Markić u Sabor nego što ćemo shvatiti da takva promjena dovodi bolje političare u Sabor i pridonosi boljitku države. Ili, lakše ćemo pojmiti da Srbima i pederima treba začepiti gubice i strpati u kut, nego što ćemo shvatiti da smo dobili državu koju sad moramo stvarati, graditi, uređivati i boriti se za boljitak nas i naše djece.
Ne znam. Nadam se da krivo zaključujem, da ipak nismo takvi. Ali rezultati i neka naša ponašanja me baš i ne razuvjeravaju. Nadam se da se možemo i promijeniti. Jer ako se ne promijenimo, nema nam kruha.
Post je objavljen 08.10.2014. u 12:27 sati.