Tišina u jednom dijelu srca ostat će uvijek posebna i živa samo u doticaju onih snaga koje se otvaraju u nadi okrilja..
I ne boje se prepustiti srce lomljivim titrajima moćnih oluja...
Sva ona melankolija skrivena duboko u duši zaštićena je polaganim koracima pokušavajući stići na posljednju stepenicu usidrenu u tajnovitim prostorima otkrivajući samo dio ljepote kojom moje srce biva ozareno...
Ne postoji put po kojem bi ljubav i trnje išli zajedno.. Svaki korak po trnovitoj stazi dovoljno je težak, ali čak niti taj trn ne može izazvati razdor u duši koliko ljubav koja nadjača srce, a na kraju se izgubi u vlastitim igrama radosti i postane samo sjena nekadašnjih tonova koji su ukrašavali dan i noć, dajući odgovor ustreptalim srcima i čuvajući tajnu neslomljive snage...
Ljubav, baš poput i najljepše ruže, brani se trnjem od najmoćnijih osjećaja zanesenih nekom drugom stvarnošću, poznatoj samo srcima koja putujući u tišini ipak osjećaju zvuk sreće i nikada u potpunosti izgubljene nade...
Zvuk tišine, zarobljene u pjesničkoj duši, postaje putokaz novoj lagodnosti onih hrabrih, ali netaknutih snaga kapi kiše koje nikada neće moći uništiti tu ljepotu..
...Jer na svakoj latici jedinstvenih osjećaja krije se komadić ludosti i jedna suza, čišća od nebeskog dragulja...
Post je objavljen 07.10.2014. u 14:07 sati.