Hrvati - najbogatiji narod na svijetu
Piše: Goran Vojković
Foto: lukarijeka.hr
ZADNJIH mjeseci možete čitati kako je Hrvatska pri dnu ljestvice konkurentnosti, zaposlenosti, pa i standarda u odnosu na zemlje Zapadne Europe koje su nam uzor. No, istina je sasvim drugačija. Hrvati su najbogatiji narod na svijetu. Zašto? Uzet ćemo kao primjer morske luke.
Nedavno tako riječki Novi list piše (a novinar Darko Pajić se potrudio i usporediti podatke): "U prvih šest mjeseci ove godine promet riječke luke porastao je oko 5 posto i ukupno je iznosio 4,9 milijuna tona, dok je u istom razdoblju u slovenskoj luci Kopar promet povećan za 4 posto, što znači da je ukupno pretovareno 9,26 milijuna tona. Podaci pokazuju kako u Rijeci i Kopru nema značajnijih odstupanja u trendovima, ali je također evidentno da nema ni očekivanog snažnijeg povećanja prometa kontejnera na Brajdici, gdje je zabilježen simboličan rast od svega 1 posto (…). Istovremeno je Kopar nastavio rast po stopi od 13 posto, te će i ovu godinu završiti s prometom na razini oko 650.000 TEU-a po čemu je slovenska luka prva na sjevernom Jadranu."
Za one koji nisu iz prometne ili pomorske struke – TEU je kratica za "twenty-foot equivalent unit", standardizirani kontejner od 20 stopa, 6,1 metar, ili jednostavnije onaj "kraći" kontejner.
Blagodat države koja ima more
Još se u osnovnoj školi uči kako su države koje imaju izlaz na more na neki način privilegirane u odnosu na one čije granice nigdje ne izlaze na plavu površinu mora i oceana. Pitanje pristupa moru je gospodarski toliko značajno da Konvencija UN o pravu mora posebno regulira: "Neobalne države imaju pravo pristupa moru i od mora radi ostvarivanja prava predviđenih Konvencijom, uključujući prava koja se tiču slobode otvorenog mora i zajedničke baštine čovječanstva. U tu svrhu neobalne države uživaju slobodu tranzita preko područja tranzitnih država svim prijevoznim sredstvima."
Hrvatska po ovom kriteriju, morske obale, spada u definitivno najbogatije države svijeta – dugačka, iznimno lijepa i zaštićena obala, gomile zavjetrina, skloništa, luka i lučica, dovoljna dubina mora i za najveće brodove – te u zaleđu cijeli niz neobalnih država kojima smo prirodni izlaz na more: Austrija, Mađarska, Češka, Slovačka, a dijelom i Srbija, pa i Bosna i Hercegovina – koja ima izlaz na more, ali ne i tehnoloških mogućnosti izgradnje luke.
Sve te države prirodno su okrenute na Jadran koji je jednostavno njima važna i nužna veza sa svijetom. Veza, koja se sve više ide kroz – Sloveniju.
Lekcija iz povijesti
Carstva koja su u prošlosti vladala ovom zemljom iznimnu pažnju su posvećivala prometnicama i lukama. Pristup moru bio je tako važan da se za njega i varalo i krivotvorilo – podsjetimo se samo "Riječke krpice" kojim je na bečkom dvoru promijenjen izvorni članak 66 Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine. Time je Rijeka prepuštena Ugarskoj.
Kasnije, krenula je i gradnja pruge prema Rijeci. Teška, brdska pruga dovršena je 1873. Da bi se mogla bolje iskoristiti, negdje pred prvi svjetski rad uvode se na pruzi Moravice-Rijeka lokomotive oznake MAV 601. U to doba bile su najjače u Europi. Dakle prije više od 100 godina – neki činovnici i neki planeri u Mađarskoj smatrali su tu vezu prema moru toliko važnom da su zaposlili najbolje inženjere, najbolje stručnjake za obradu metala, najbolje strojare i najbolje profesore ugarskih politehnika kako bi napravili stroj od skoro 100 tona težine koji je brzinom od 60 km/h vozio terete prema Rijeci.
A Rijeka je tada bila svjetska luka – jedan originalni pojas za spašavanje s Titanica podsjeća nas i danas kako je Carpathia, brod koji je spasio brodolomce Titanika, plovila na liniji New York – Rijeka.
Zemlja bez strategije
Jasno nam je da Kraljevina Jugoslavija nije imala interesa razvijati industriju u Hrvatskoj. Jasno nam je i da je u Socijalističkoj Jugoslaviji bio prioritet pruga Beograd-Bar. Ali, naša vlastita država, Republika Hrvatska, slavit će naredne godine četvrt stoljeća postojanja, više od pola punog radnog vijeka, dovoljno vremena da dijete prođe put od rodilišta do mladog čovjeka s diplomom medicinskog fakulteta – no vlakovi i dalje voze prugom rađenom davne 1873. godine. Da, obnavlja se. Ali to će i dalje biti obnovljena pruga iz 1873. godine.
Među svim stotinama kilometara autocesta, među svim dvoranama, arenama, fontanama, svime što je sagrađeno novcem poreznih obveznika u zadnjih 24 godine, nije se našlo novca za suvremenu dvokolosječnu prugu prema Rijeci. U planu je. I čini se da će biti u planu i dalje.
Političari vole graditi ceste, jer možete otvarati dionicu svakih 10 kilometara, uz traku u bojama zastave, djevojke u narodnim nošnjama, janjetinu i razdragane lokalne političke aktiviste. Pruga se gradi malo drugačije i dulje, jednostavno – kada je puste u pogon nećete više biti ministar. Zato pruge ne rade političari nego državnici. Mi čini se državnika nemamo. A bez dobre pruge, nema jake luke. Jednostavno, ne možete 3000 kontejnera koji dođu jedn
Post je objavljen 07.10.2014. u 08:09 sati.