Uvijek se sjetim soneta koji sam joj napisao. Od ideje do realizacije, u samo par minuta, riječi same teku, srce samo progovara.
Mila moja
Iako je često nema tu, uz mene,
Više od ičega ona meni znači.
Ona jedina ima usne medene,
Nitko meni takvom ljepotom ne zrači.
Ako nje nema blizu, srce mi vene,
Vrućim, strasnim poljupcima da me liječi.
O kako daleko su te oči snene.
Ležim i razmišljam o njoj, mojoj sreći,
I kad ću opet čuti njen glasić mili.
Maštam o veseloj našoj budućnosti.
Toj krasnoj, sa njome prelijepoj, idili.
E, da mi se uz nju svaki dan buditi,
Baš mi to u životu ovome treba,
Eden za mene, uz anđela sa neba.
Post je objavljen 06.10.2014. u 22:03 sati.