Pregled posta

Rijetko lucidan komentar slučaja prenesen sa Lupiga.Com:
SLUČAJ JOVIĆ
Besmislenost hrvatske države
ritn by: Jasna Babić | 04.10.2014.

Kome je potrebna samostalna hrvatska država? Ako se odgovor nije naslućivao u doba njezine kreacije, danas je savršeno egzaktan: državnu autonomiju treba više od 60.000 birokrata, kojima valja pribrojati neznane menadžmente državnih poduzeća, pa daljnje razmnožavanje ljudstva u neutvrđenom broju državno-regulatornih agencija, navodno, po europskim uzusima. Da ne govorimo o paradržavnim budžacima javnog i civilnog sektora. Kakogod pojam „država“ definirala politološka znanost, nakon svega ostaje posve banalni, neznanstveni fenomen na njezinom teritoriju: više od četiri milijuna stanovnika, sada već posljednjim snagama uzdržava administraciju u službi sve samostalnije i neuhvatljivije Vlasti.

To je, eto, država kada se metafizika akademskih mozgova (dakako, na državnom proračunu) ogoli do žive empirije: događaj ubrzanoga društvenoga odumiranja lukavo premazan riječju visoke formalne naobrazbe, pod kojom se održava blaženo stanje budžetskih plaćenika - situacija sve jasnija većinskome uzorku nekoliko decenija nakon hrvatskoga referenduma o izdvajanju iz Jugoslavije. Preostao je još samo korak do potpunoga otrežnjenja o nakaradnom smislu hrvatske države, najzornije prezentirano u paradnim likovima premijera i predsjednika svake vladajuće stranke i parlamentarne većine, policije, vojske, carinske i porezne inspekcije, poraznoga, ekonomskoga i zakonodavnoga režima... Ukratko, patuljasta i beznačajna mrlja na zemaljskoj kugli, ali skupa kao da otjelovljuje stanovništvo mnogoljudnije od nekadašnje Jugoslavije koja su uvažavali barem kreatori hladnoratovske podjele svijeta.

To je veću uzbunu izazvao Dejan Jović, dojučerašnji predsjednikov savjetnik, tekstom u internetskom izdanju „Političke misli“, osvrnuvši se na neuspjelu inicijativu za separaciju Škotske, ponajprije, kao pljuska domaćim mudracima društvenih znanosti, onda i njihovim mentalnim štićenicima u real-političkoj praksi na zagrebačkom Gornjem gradu i Pantovčaku. Ishod škotskoga referenduma prokazao je, upozorava Jović, na jednu od fundamentalnih zabluda ovdašnje znanstvene teorije (dodajmo: možda i svjesnih laži) da je u prirodi svakoga zreloga naroda težnja prema samostalnoj državi. Utoliko bi se škotski fakat mogao derivirati u još dvije učene hrvatske dijagnoze ili o adolescentskoj razini škotske nacije - svakako zaostalijoj i primitivnoj od hrvatske - ili o neprirodnosti i protuprirodnosti njezine referendumske volje. Ali je ta stvar odveć delikatna za glasno izricanje, s obzirom na zahtijevanu verbalnu korektnost među članicama Europske unije. Netko bi, naime, mogao zamjeriti hrvatskoj političkoj inteligenciji da kultivira svojevrsni prezir, ne samo prema Škotima, nego svim nacijama koje prosperiraju unatoč eksploataciji zajedničkih državnih aparata.

Tako su Jovićeve analize - krajnje subverzivne za hrvatske znanstvene istine koje po drevnoj tradiciji ne trpe polemike - postale predmet aktivnih političkih junaka u legitimiranju vlastitih uloga. Pri tome su se fokusirali na komparaciju škotskoga slučaja s domaćom referendumskom zgodom. Podsjetivši da se Hrvatska izjasnila za izdvajanje u krajnje neregularnim okolnostima, pod invazijom JNA koja se postavila kao superiorna sila federalne Jugoslavije, Jović je zabilježio točno ono što mnogi još dobro pamte: hrvatsko izjašnjavanje bilo je doista reakcija na oružano nasilje u ime SFRJ, te jedan od pokušaja da se uspostavi mir na ovdašnjim terenima. Lišen svake društvene rasprave o prednostima i manama referendumske akcije, ništa promišljeno, kamo li dugoročno nije motiviralo hrvatsko stanovništvo da legitimira današnju sve samostalniju, sve suvereniju državnu nomenklaturu, koja jest Država sama.

Za razliku od domaćih znanstvenika, gordo šutljivih na svojim akademskim visinama, političari su se pobunili protiv Jovića zbog dva razloga koji izgledaju tek kao prolaznost u nadmetanju skorašnjih predsjedničkih izbora. Utoliko se čini sasvim racionalno i pragmatično da loš povjesničar Tomislav Karamarko, u ulozi šefa HDZ-a, Jovića oglašava za uvredu i sramotu hrvatskome narodu koji je jednom za uvijek rekao „da“ Državi, njegovom drugom rodnom mjestu nakon zavičajnoga Obrovca. Jednako se logičnim čini potez Ive Josipovića da u rizičnoj završnici svoga predsjedničkoga mandata obavlja Jovićevu eliminaciju iz državotvornoga kružoka. Budući da je trenutak kratak i privremen, stječe se dojam da će se odnosi prema Jovićevim mjerilima nakon izbora vratiti u normalu.

Ali dojam vara, reakcije valja gledati izokrenuto. Naime, kritični trenutak političkih karijera, naprotiv, samo je iskorišten da se točne detekcije o znanstvenim lažima i hrvatskom referendumu za uvijek skinu s popisa javnih tema koje dubinski plaše uzdržavanu reprezentaciju neovisne hrvatske države. Na djelu je, naime, artikulacija osjećaja koji već struje hrvatskim društvom, za sada još u rasutim simptomima: masovno nepovjerenje prema političkoj profesiji, sve bjednija izborna participacija, mizerna zainteresiranost za ulazak u Europsku uniju, kulturna jugo-nostalgija, društvene inicijative za promjenu izbornoga sistema... A jedno od temeljnih karakteristika hrvatskih „državotvoraca“, bilo na lijevo, bilo na desno okrenutih jeste istovjetno ignoriranje činjenica koje potresaju njihove položaje – jedini proizvod samostalne hrvatske države, po dosadašnjem iskustvu, društveno besmislene, neupotrebljive i, štoviše, pogubne za ljudske živote na njezinim prostorima.